Za finale prvog svjetskog prvenstva Urugvajci su na granici zaustavili 10.000 argentinskih navijača
Nogomet je početkom 20. stoljeća postao olimpijskim sportom, a pobjednik tog turnira bio je neformalni svjetski prvak. Budući da je nogomet postao profesionalan sport, a Olimpijske igre natjecanje za amatere, došlo je do tenzija. FIFA se odvojila od olimpijske obitelji 1928. s nepredvidivim posljedicama. Odlučili su napraviti vlastito internacionalno natjecanje i tako je rođena ideja Svjetskog prvenstva. Prvo takvo održano je 1930. godine u Urugvaju, a za vas smo izdvojili najbolje priče.
Foto: Pogled iz zraka na stadion Centenario u glavnom gradu Urugvaja Montevideu | fifa.com
Činjenica da je prvo Svjetsko prvenstvo dodjeljeno Urugvaju, malenoj zemlji koja je tada brojila samo dva milijuna stanovnika, strašno je naljutilo Europljane. Oni su smatrali da je Europa kolijevka nogometa i da bi prvo prvenstvo moralo pripasti njima. Dva mjeseca prije početka prvenstva nijedna europska zemlja se nije prijavila za natjecanje, prvom prvenstvu prijetio je veliki fijasko. Većina europskih reprezentacija bojkotirala je nastup na prvenstvu, a čast Europe, na nagovor čelnika FIFA-e Julesa Rimeta, branile su samo četiri zemlje: Belgija, Rumunjska, Francuska i Jugoslavija.
Četiri europske reprezentacije našle su se u jednoj francuskoj luci i krenuli na put dugačak gotovo dva tjedna. Igrači su trčali palubom, pokušavali su trenirati, žonglirati kako bi ostali u formi za natjecanje. U Riu su pokupili brazilsku reprezentaciju i nakon 13 dana plovidbe ušli su u luku glavnog grada Urugvaja.
Skupile su se momčadi s tri kontinenta i time su zadovoljeni kriteriji “svjetskog” prvenstva i priča je mogla krenuti.
Jugoslavija bez Hrvata bila najbolja europska reprezentacija
S reprezentacijom Jugoslavije bilo je pregršt organizacijskih problema. Nogometni savez Jugoslavije utemeljen je 1919. godine u Zagrebu i 11 godina mu je tamo bilo sjedište. U tijeku priprema za prvenstvo, političkom odlukom je preseljen u Beograd što je izazvalo negodovanje hrvatskih reprezentativaca. Rezultat je bio katastrofalan: osmorica igrača hrvatskih klubova odbilo je sudjelovati na prvenstvu i odlučili su se na bojkot reprezentacije. Izbornik Ante Pandaković napustio je reprezentaciju nekoliko mjeseci prije, tako da su Jugoslaviju predstavljali igrači beogradskih klubova Jugoslavije i tri igrača kojia su igrala u Francuskoj ligi.
Budući da je broj reprezentacija na turniru bio neparan, igralo se u tri skupine s tri reprezentacije i jednom gdje ih je bilo četiri. Jugoslavija je dobila Brazil i Boliviju u svojoj skupini i odradili su odličan posao.
Iako Brazil tada nije imao ugled kojim će se kasnije proslaviti u nogometnom smislu, bili su favoriti protiv Jugoslavije. Pred pet tisuća gledatelja, mlada jugoslavenska reprezentacija savladala je Brazil s rezultatom 2:1. U drugoj utakmici protiv neiskusne Bolivije, pregazili su ih sa sjanim rezultatom 4:0 i time su osvojili skupinu B.
U polufinalu su igrali Argentina, Urugvaj, Jugoslavija i SAD. Jugoslavija je izvukla domaćine, koji su u to vrijeme bili na glasu kao najbolja nogometna reprezentacija na svijetu. Istrčali su na teren pred 93.000 navijača i polufinale je počelo.
U četvrtoj minuti prvog poluvremena, Branislav Sekulić posve neočekivano zabija gol i ušutkava rulju urugvajskih navijača. Bio je to prvi gol koji je Urugvaj primio na cijelom prvenstvu. Nakon toga je uslijedio raspad sistema.
Brazilski sudac Rego počeo je ignorirati zaleđa i tolerirati grublje startove urugvajskih igrača. Izjednačujuć gol Urugvajaca došao je u 18. minuti i odmah je ušao u legendu. Sudac je dopustio policajcu koji je stajao uz rub terena spriječio izlazak jedne lopte. Štoviše, policajac je odigrao loptu i efektivno asistirao urugvajskom napadaču Cei, koji je pokraj začuđenih jugoslavena i matirao golamana. U kasnijem dijelu utakmice igra Jugoslavije se totalno raspala, a turnir su napustili nakon poraza 6:1.
Urugvaj s dvojicom invalida u ekipi osvojio prvenstvo
Argentina, ljuti rival Urugvaja, također je savladala SAD s rezultatom od 6:1 i sve je bilo spremno za finale. Dramatična utakmica odigrala se pred 95.000 gledatelja, a nogometni navijači su po prvi puta osjetili što to znači gledati svoju ekipu u finalu Svjetskog prvenstva. Domaćini su navodno zaustavili desetak tisuća argentinskih navijača na obližnjem graničnom prijelazu i spriječili im ulazak u zemlju. Atmosfera je bila električna.
Ogroman urlik prolomio se na stadionu u 12. minuti kada je Urugvaj poveo. Argentinci se nisu htjeli predati bez borbe, ostali su mirni i čekali svoju priliku. Kada Peucelle izjednačio u 20. minuti, na stadionu je nastao toliki muk da se, svjedoci će kasnije pričati, moglo čuti veselje argentinskih navijača s graničnog prijelaza, koji su utakmicu pratili preko radio prijenosa. Do kraja poluvremena Argentinci su zabili još jedan gol, dok se nevjerica urugvajskih navijača u samo povećala.
U drugom poluvremenu Urugvajci su igrali kao navijeni i sistematično su razbili Argentince. Utakmica je završila rezultatom 4:2, a Urugvaj je postao Svjetski prvak.
I to su postigli s čak dva invalida u momčadi. Hector Castro nije imao desnu ruku, ali to ga nije spriječilo da bude jedan od najboljih nogometaša svog vremena. Osvojio je zlato na Copa America 1926., Olimpijskim igrama 1928. i Svjetsko prvenstvo 1930. Za Urugvaj je nastupio 53 puta i zabio 31 gol. Zvali su ga El Divino Manco, u prijevodu Sveti Jednoručni.
Jose Leonardo Andrade, zvan Crno čudo, jedan je od najboljih obrambenih igrača svog vremena. Bio je pionir u obrani, prvi defanzivac koji se redovito koristio klizećim startovima. Uz to, bio je slijep na jedno oko, a ozljedu je zadobio na utakmici s Italijom 1928. godine.
https://www.youtube.com/watch?v=fV-fmu64aWM
