Dvojac koji istražuje nepoznate činjenice o Augustu Šenoi i Dori Maar
Novinari Zdravko Strižić i Vladimir Pajtlar umirovljeničke dane ne provode ljenčareći, već prikupljaju važne povijesne podatke i o njima pišu knjigu
Zdravko Strižić i Vladimir Pajtlar otkrivaju tek dio istraženih priča koje će objaviti u knjizi
Poznatim novinarima Zdravku Strižiću i Vladimiru Pajtlaru novinarstvo je neizmjerna strast zbog koje, iako već godinama u mirovini, i dalje neprestano istražuju i javnosti otkrivaju nepoznate informacije iz povijesti, o kojima pišu i objavljuju knjige. Tako su otkrili detalje o djevojčici koja je odredila život Augusta Šenoe, zatim prvoj plesačici na američkoj televiziji, u kojem restoranu je ručao car Franjo Prvi, vezi Dore Maar i Pabla Picassa, prvoj letjelici nad Siskom i mnogim drugim zanimljivostima, a ove su godine zajednički objavili i Leksikon novinarstva Sisačko-moslavačke županije, u kojemu su okupili sve novinare s toga područja od Drugog svjetskog rata.
Početak u Plavom vjesniku
“Prvo je to bio posao, a sada prelazi u strast kada čovjek ima više vremena posvetiti se istraživačkom novinarstvu pa su to neka druga područja djelatnosti; istraživanja poznatih događaja, osoba i objekata što je bilo dosta zapostavljeno. Istraživačko novinarstvo zahtjeva puno vremena, za razliku onog diktiranog koje nameće stalnu trku s rokovima, minutama i stranicama, a sada možemo ležerno raditi ono što zapravo volimo. Tragično je da se pisano novinarstvo sve manje cijeni, ono gubi bitku s elektroničkim medijima, a pravo novinarstvo jako je ugroženo. Osim toga, novinari više nisu cijenjena profesija, nego su postali velik trošak vlasnicima medija i ne kotiraju kao nekada. Također, nedostaje provjerenih informacija, one su mahom u interesu raznih grupacija, a novinara na terenu sve je manje pa tako i reportaža, tema o običnim ljudima, zanimljivostima… Dobre priče nisu više u interesu medija” – kaže Zdravko Strižić, koji je karijeru započeo u tadašnjem Jedinstvu, nastavio u Vjesniku Željezare (op.a. tvornica je zapošljavala 14.000 radnika te su putem ovog medija svi oni bili informirani besplatno) koji mu je ponudio stan, a potom na HRT-u i Večernjem listu koji je donedavno imao i najveću dopisničku mrežu.
Prve honorarne početke duguje Sportskim novostima. Baš kao i Vlado Pajtlar, za svoj rad primio je brojne nagrade i priznanja, a sjećaju se i svojih prvih početaka.
“Uvijek me zanimalo nešto novo o čemu se pričalo, ali istina nikada nije bila utvrđena. Najnovija knjiga koju sam objavio “Zrakoplovom ispod sisačkog mosta” je na tom tragu, o tim letovima sam čuo, ali nisam mogao nigdje pročitati, pa sam si dao truda da to istražim i objavim kao knjigu. Još kao učenik šestog razreda počeo sam surađivati u Plavom vjesniku koji je bio hit novina za školarce i tu sam napisao prvi novinarski uradak “Moj susret s vukom”. Glavni urednik me kontaktirao pismom da pobliže objasnim kako sam tog vuka sreo, priča je objavljena na trećoj stranici i za nju sam te 1954. godine, zamislite, dobio honorar 500 dinara. Moj otac učitelj je u to vrijeme imao 8.000 dinara mjesečnu plaću. Bio sam najvažniji u selu i oko sela. A da ću biti novinar rekli su mi još kada sam imao pet, šest godina i iako nisam znao što to znači, ostalo mi je urezano u sjećanje. Kada sam krenuo u Gimnaziju počeo sam surađivati s Jedinstvom, a honorari su se tada isplaćivali po retku. U redakciju sam tada doveo i kasnije poznatog književnika Ludwiga Bauera jer mi se činilo da dobro piše. Čim sam završio školu počeo sam raditi u Jedinstvu, imao sam 19 godina i nakon tri mjeseca ostao sam samcat u redakciji kao početnik. Nijedan broj nije zakasnio. Sve je tada bilo drugačije, da biste dobili Petrinju morali ste zvati preko centrale i cijeli dan čekati, a kamo li Zagreb. Kasnije, 1972. godine dolazi kolega Strižić i u jednom trenutku imali smo 37 zaposlenih. Novinari su nekada poznavali svako selo, a danas rade intervju telefonski ili mailom i drugi dan sugovornika ne prepoznaju na ulici” – prisjeća se Vlado Pajtlar, nekad glavni urednik Jedinstva, Sisačkog tjednika i Radio Siska, a danas autor knjiga “Ljepote Lonjskog polja”, “Čigoč – europsko selo roda” i urednik knjige “Park Lonjsko polje”.
Kemičar i plesačica
Neuništiv istraživački tandem, koji je na gradskim ulicama već odavna postao prepoznatljivim simbolom novinarstva, trenutno radi na 15 različitih priča prema prikupljenim podacima i nadaju se iduće godine objaviti ih u još jednoj knjizi.
“Trenutno istražujemo Ružicu Križanić iz Siska, ljubimicu Augusta Šenoe koja je u to doba imala devet godina, a imamo dosta podataka koji ih povezuju sve do Šenoine smrti i s kojima će se nadopuniti priča o njegovu životu. Pišemo i o Dori Maar, Picassovoj ženi koja je bila Siščanka, a malo tko zna da je njezino pravo ime Henrietta Theodora Marković. U vrijeme njezina rođenja roditelji su joj živjeli negdje između Siska i Francuske, iako ju danas svojataju Francuzi. Također, poznati kemičar Fran Bubanović pod prezimenom Škavić školovao se u Sisku, a tek kada je otišao na studij u Zagreb uzeo je prezime svoga očuha. Riječ je o čovjeku koji je prvi uveo kemiju na Medicinski fakultet te objavio 195 znanstvenih radova. Sve su to priče koje nikada nisu bile zapisane, ali su istinite. Dobar dio podataka već imamo. Zatim tu je rođen poznati književnik Andrija Milčinović čija je kći Vera otišla u New York i bila prva plesačica u povijesti koja je nastupala na američkoj televiziji, kasnije poznata kao Tashamira s kojom smo se susreli i na Brodwayu, a družila se s Teslom te dolazila u Sisak” – otkrili su nam tek dio još neobjavljenih priča.
U svojim istraživanjima surađuju s Državnim arhivom, Župnim i Matičnim uredom, Gradskim muzejom te ostalim ustanovama, a po informacije često moraju “potegnuti” i izvan Siska, ali i Hrvatske.
