Roy Masters u svojoj knjizi “Kako s pomoću uma održavati zdravlje”, kaže kako bismo trebali biti zahvalni kad nas netko uvrijedi. Taj netko time nam čini uslugu, kaže on, jer kad oprostimo onome tko nas je uvrijedio, brišemo dio autodestruktivnih posljedica uvreda koje smo eventualno nanijeli drugima. Na taj način učimo vrijednu lekciju: “Da bi mu oprostili, čovjek najprije mora oprostiti.”
Negativno sjećanje moguće je promijeniti opraštanjem drugoj osobi i opraštanjem samome sebi zbog ustrajavanja na toj slici povrijeđenosti.
Čovjek koji ne može oprostiti može postati bolestan, tjelesno, mentalno, emocionalno ili duhovno, kako nam to uvjerljivo prikazuje priča o Mariji. Marija je čitav život mrzila oca i imala dojam da su tako ekstremni osjećaji posve opravdani. On je napustio Mariju, njezinu majku i još šestero djece. Svaki put kad bi majka zanijela, otac bi nestao dok se dijete ne bi rodilo. Kad bi se vratio, isti bi se tužni postupak pono
vio. Dok je bio kod kuće otac je fizički zlostavljao sve ukućane, povremeno čak i tukući majku konjskim bičem. Ona i djeca užasavali su ga se. Nitko nije znao kad bi mogao izgubiti živce i postati nasilan. Marija bi se katkad skrivala pod stol ili u krevet, i mnogi su se slagali kako ima potpuno pravo mrziti oca.
Međutim, takvo kronično stanje bijesa snažno je i negativno utjecalo na njezin život i emocionalne veze, više nego na ikoga drugog. Poput oca, i Marija bi se već na najmanju provokaciju istresala na onoga tko bi joj se našao u blizini. Zbog takvih postupaka redovito bi je otpuštali sa svakog posla, a u privatnome je životu nanizala mnoštvo mučnih i nesretnih veza. Mržnja i ogorčenost na kraju su se odrazili i na njezino zdravstveno stanje.
Počele su je mučiti glavobolje, poteškoće s probavom, a na koncu je i oboljela od artritisa. Postajala je žrtvom svake bakterije koja bi naišla, unatoč trudu liječnika i djelovanju lijekova. U vrijeme dvadest i petog rođendana, Marija je već izgledala poput sredovječne žene.
Znala je kako bi joj bilo bolje da samo nekako nauči oprostiti ocu, no to jednostavno nije mogla, a nije željela ni da mu oprosti bilo tko drugi. “On je jednostavno jedna užasna osoba”, plakala bi, iznova proživljavajući užase iz prošlosti. No, neki unutarnji glas koji ju je vodio, neprestano joj je ponavljao da mora najprije oprostiti kako bi joj bilo oprošteno. Svi smo mi činili stvari za koje je potreban oprost, pa ni Marija u tome nije bila nikakva iznimka. Željela se osloboditi stvari koje je govorila i činila. Željela je da joj bude oprošteno. I tako je započela s postupkom opraštanja, i to izjavom koja je glasila otprilike ovako: “Opraštami ti, ti jadni taj-i-taj”. Isprva joj je bilo teško i osjećala se neiskrenom jer uopće nije osjećala da želi oprostiti, no ustrajnošću je došla do popustljivije izjave. Ubrzo je bila u stanju odustati od onog “ti jadni taj-i-taj”. Shvativši kako se njezin otac mogao ponašati onako nasilno, počela ga je žaliti, a potom osjećati suosjećanje i na koncu pravu ljubav prema njemu.
Naučivši oprostiti ocu, Marija je počela opraštati i istinski voljeti i sebe. Na koncu se riješila problema tjelesne naravi, a život joj se promijenio nabolje. Na temelju iskustva otkrila je da opraštanje pomaže i onome kome se oprašta i onome tko oprašta.
Oslobođen tereta suspregnutog opraštanja, čovjek može poći dalje uz obnovljen osjećaj mira. Um je čudesno oruđe, jer može pohranjivati informacije koje je kasnije moguće iznova preispitivati. Postoji li u njemu kakva negativna misao o nekoj povredi – stvarnoj ili umišljenoj – mogućnost mentalne transformacije takve slike također postoji. Negativno sjećanje moguće je promijeniti opraštanjem toj drugoj osobi i opraštanjem samome sebi zbog ustrajavanja na toj slici povrijeđenosti.
Još malo o praštanju...
* Održavajte misli na pravome putu, jer kako mislite – tako jeste. Misli su stvari, stoga mislite samo ono zbog čega će svijet postati boljim, a vi se nećete stidjeti.
(Henry H. Buckley)
* Onima koji najviše opraštaju bit će najviše oprošteno.
(Josiah W. Bailey)
* Onaj koji ne može oprostiti drugima ruši most koji i sam mora prijeći, jer svaki čovjek ima potrebu da mu bude oprošteno.
(Lord Herbert)
Izvor: John Marks Templeton “Knjiga životnih zakona”
