“Od događanja ovdje imamo samo sprovode”: Hrvatski otoci postaju starački domovi na otvorenom
Demografske posljedice iza sebe neće ostaviti nagli učinak, koliko god on bio velik i značajan. Uz iseljavanje stanovništva, Hrvatska ima još jedan problem – centraliziranu državu. Ona nužno ne mora biti loša stvar za Hrvatsku, ali drastično utječe na ruralna mjesta i posebice – otoke.
Foto: Youtube screenshot
Demografska kretanja u pravilu treba promatrati u većim vremenskim razdobljima. Ako pogledamo samo unazad zadnjih sto godina, vrlo lako se može zaključiti da u Hrvatskoj postoje brojna mjesta koja gube svoje stanovništvo i samo jedno mjesto koje je u porastu – Zagreb.
Posljedica je to industrijalizacije 20. stoljeća u kojoj su sela izgubila demografsku bitku s gradovima i diljem svijeta sve manje ljudi živi u selima, a sve više u gradovima. Popularan primjer je recimo Slavonija, gdje se iseljavanje drastično povećalo unazad zadnjih nekoliko godina, ali odlijev je prisutan stalno.
Najmanja ruralna mjesta su u najvećem gubitku, a posebice je teško ljudima koji žive na otocima. Tamo ćete rijetko kada imati priliku vidjeti krštenja ili vjenčanja, a sprovodi su jedini učestali “događaji”, piše slobodnadalmacija.hr.
Sućurajski župnik fra Stipo Marčinković dobar je poznavatelj demografske katastrofe koja se odvija na istoku otoka Hvara. Simptomi su isti posvuda, a on na primjeru župe Gdinj objašnjava u razmjere katastrofe. Navodi kako je ta župa 1909. godine imala 850 stanovnika, a danas su pali na sramotnih 67. Škola im je zatvorena još prije 35 godina – tada ju je pohađalo stotinjak učenika, a danas đaka uopće i nema.
Donedavni hvarsko-bračko-višk biskup mons. Slobodan Štambuk tri otoka svoje biskupije nazvao je “staračkim domovima na otvorenom”. Tvrdi da su se njegova upozorenja o iseljavanju u prošlosti uglavnom ignorirala, a danas imamo poražavajuće brojke. Radi se o pravoj katastrofi, ističe fra Stipo.
Na krajnjem istoku Hvara, u 52 kilometra između Sućurja i Jesle uopće nema vodovoda. Tamošnji stanovnici, većinom starije dobi, i dan danas za piće koriste kišnicu. Jedina druga alternativa su im dostave vode cisternama. Obrađivanje zemlje je u potpunosti zanemareno, a pretpostavljate – nikakva industrija ne postoje. Većina ljudi živi od skromnih mirovina, turizma ili ribarenja.
U Sućuraju je 1900. godine živjelo 1000 stanovnika, a danas ih je tek oko 250. Raspodjeljeni su u 90-ak obitelji od kojih je više od trećine samačkih.
Termin “starački domovi na otvorenom” možda i ne zvuči tako loše, jer bi se na našim predivnim otocima doista mogao organizirati nekakav komunalni oblik života koji bi odgovarao umirovljenicima. Ali situacija je poražavajuća zbog toga što im uvelike nedostaje ključna stvar koju domovi za starije i nemoćne uobičajeno nude – stručna skrb. Oni su prepušteni sami sebi, a za nekoliko desetljeća ta mala ruralna mjesta mogla bi postati gradovi duhova.
