Dnevnik 78-godišnjaka: “Moji lijekovi su mi jedino društvo, moja dob mi je teret i živim u samoći”
“Odvojili su me od mojih knjiga, šutio sam. Onda su me odvojili od moje žene, i dalje sam šutio. Odveli su me od mog doma, morao sam šutjeti. Moji dnevni lijekovi su mi jedino društvo. Moja ‘dob’ je moj teret i živio sam u samoći.”
Foto: Unsplash
To su riječi iz dnevnika umirovljenog 78-godišnjeg učitelja koji je proveo zadnje godine svog života u domu za starije, daleko od obitelji i njegovog ‘samoizgrađenog’ svijeta na koji je navikao, piše deccanherald.com.
Njega više nema, a dnevnik je Heraldu na korištenje dala njegova žena, jer se u njemu na dosta jasan i osjećajan način opisuje problem brojnih umirovljenika – samoća.
Rečenice koje je zapisao vjerojatno bi završile nepročitane i izgubljene s njegovim životom, ali njegova patnja može biti oruđe da osvijestimo društvo o problemima starijih. Usamljenost je kompliciran osjećaj koji nije toliko rijedak među umirovljenicima. Dr. Debanjan Banerjee psihijatrica je za starije i to je jedan od najčešćih problema koje joj umirovljenici pacijanti priznaju.
Usamljenost s vremenom postaje veća od njih, okupira im um i naposlijetku ih baca u rizik od razvijanja raznih bolesti. Usamljeni su kod kuće, usamljeni su na ulicama gradova u kojima žive, u domovima za starije koji bi, između ostalog, trebali profesionalno tretirati i te osjećaje. Stariji ljudi se posvuda na svijetu susreću s raznim emocionalnim, fizički, psihološkim i društvenim zlostavljanjem.
Razni oblici nasilja nad starijima
Namjerno ignoriranje, zanemarivanje, nanošenje fizičke boli ili drugi oblici društvenog nasilja vrlo brzo postaju glavna stvar u umirovljenikovom životu, bacajući u sjenu svo ranije životno iskustvo.
Svjetska zdravstvena organizacija zlostavljanje starijih definira ovako:
“Pojedinačan ili učestao čin, ili nedostatak čina, koji se događa u bilo kojem društvenom odnosu koji počiva na očekivanju povjerenja, koji rezultira povredom ili uznemiravanjem starije osobe”, stoji u priručniku Svjetske zdravstvene organizacije.
Važan dio definicije je postojanje “očekivanog povjerenja” između osoba, a možda će vas iznenaditi činjenica da većina zlostavljanja starijih osoba ne dolazi od stranaca nego od osoba koje bi im, barem na papiru, trebale biti bliske. Drugim riječima, najviše nasilja prema starijima počine ili članovi njihovih obitelji, ili osoblje institucija poput domova za starije i nemoćne.
Među najčešćim oblicima je financijsko izrabljivanje, usputno ponižavanje ili ismijavanje. Oni se događaju posvuda oko nas, a čini se kako društvo odabire biti tiho o ovoj temi i dodatno zanemariti sve navedeno. Nažalost, većina starijih nije ni svjesna svojih prava, niti imaju resursa da na takve činove odgovore onako kako bi trebali – prijavama i tužbom.
Samoća se uvlači postepeno, kako ju prepoznati?
Zlostavljanje starijih počne suptilno, teško ga je prepoznati u prvim fazama. Ako se s nekim dovoljno dugo rugate, ta osoba će se početi zatvarati u sebe. Neće izlaziti van, nemarno će piti svoje lijekove, a može doći i do odbijanja hrane i zanemarivanja svog fizičkog izgleda.
Sve to narušava čovjekovo samopouzdanje, a nakon toga slijede poremećaji poput depresije, nesanice i tjeskobe. Sve to na koncu povećava i rizik od samoubojstva, koji je ovako u “normalnim” granicama čak dvostruko veći nego kod mlađih populacija.
Ipak, neki znakovi upozorenja bi mogli otkriti da osoba “puca” po šavovima. Učestale ozljede, zanemaren izgled, modrice, neobjašnjen gubitak kilaže, odbijanje hrane, znakovi dehidracije i zanemarivanje higijene. Ne treba vam doktor da primijeti da nešto nije u redu, i običan član obitelji bi mogao pretpostaviti i uhvatiti problem dok je još u povojima.
