Ivanka i Ankica na druženje s generacijom dolaze nekoliko puta tjedno i tako tjeraju samoću, no na trajno preseljenje u dom još uvijek nisu spremne.
Dnevni boravci nude razne sadržaje, ovisno o afinitetima
Na mjesto u javnome domu hrvatski umirovljenik mora čekati godinama. Unatoč tome što si ga tek rijetki mogu priuštiti, liste čekanja daleko premašuju postojeće, krajnje nedostatne kapacitete u vremenu sve ubrzanijeg starenja populacije. S druge strane, mnoge osobe treće životne dobi žele što duže ostati kod svoje kuće, a kako pritom ne bi postali društveno izolirani, sve više domova nudi im mogućnost dnevnog boravka. Povoljnija je to alternativa s jedne strane nedostatku mjesta, a s druge samačkomu životu u starosti.
Prvi takav projekt u Hrvatskoj prije sada već gotovo deset godina započela je Sisačko-moslavačka županija pomoću financiranja iz Svjetske banke. Danas „Dnevni boravak 3+2“ (korisnik jedan tjedan dolazi triput, a drugi dvaput) funkcionira na način da ga u jednakim omjerima sufinanciraju Županija, Grad i sam korisnik koji za ovu uslugu treba izdvojiti samo 200 kuna mjesečno. Desetina je to cijene stalnog smještaja, ali mnogi nemaju ni toliko pa tu uskaču donatori kao njihovi osobni „anđeli čuvari“.
Generacijski izazovi
“Poboljšati kvalitetu života, smanjiti potrebu za institucionaliziranim smještajem, osigurati im aktivno provođenje vremena i ulogu u lokalnoj zajednici te time spriječiti razvoj pasivnosti i socijalne izoliranosti neki su od osnovnih ciljeva. Riječ je većinom o osobama koje žive same i podnositelji su zahtjeva za smještajem pa potrebu za njim ovako odgađaju ostajući u vlastitu domu. Dolaze u prosjeku deset puta mjesečno kroz dvije grupe i bave se raznim aktivnostima ovisno o interesima, od društvenih igara, tjelovježbe, ručnog rada pa do radne terapije, stručne pomoći i zdravstvenih usluga. Osiguran im je ručak, a za one teže pokretne i prijevoz. Pritom, zadržavaju osjećaj vrijednosti, stječu prijateljstva i pružaju si potporu te se zajednički nose s generacijskim izazovima “- kaže Jasmina Šestan koja dnevni boravak u sisačkom Domu za starije i nemoćne osobe s ljubavlju vodi već šest godina.
Kapacitet je ograničen na 50 osoba, mjesta još ima, a koliko takva usluga umirovljenicima znači, najbolje govore oni sami. Ivanka Hrgarek tu je već četiri godine, a njezina prijateljica Ankica Zorić dvije.
“Kada mi je suprug umro, od kolegica sam doznala za Dnevni boravak i baš mi je drago da sam došla jer sam ovdje upoznala nove ljude, dijelimo iste tegobe i teško nam je, ali tražimo ljepšu stranu i veselimo se, pjevamo, smijemo i šalimo pa onda i dan brže prođe. Idemo na izlete i sudjelujemo u raznim manifestacijama” – kaže 77-godšnja Ivanka Hrgarek koja je radni vijek provela u banci, a od mirovine si dolaske može priuštiti. Ako i ne, tu su tri sina koja će spremno uskočiti.
-
- Ivanka i Ankica rado prošetaju do domske knjižnice i čitaju (foto: J. Grgurić)
-
- Šah je neizostavna aktivnost u svakom domu (foto: J. Grgurić)
-
- Dio vremena provode igrajući belu i stvarajući unikate (foto: J. Grgurić)
“Kod kuće sam sama, dosadno mi je pa sam si mislila kako je ipak bolje u društvu. Igramo razne igre, ručamo i zapjevamo svakom prilikom, idemo na kave zajedno i slavimo rođendane. Iako sam već osam godina upisana za smještaj u Domu, još se nisam odlučila na taj korak. Imam samo unuka i primorana sam jednoga dana doći tu, ali za sada dok još mogu na noge uživam u okućnici, cvijeću i vrtu. Naučena sam i na svoju samoću” – kaže 80-godišnja Ankica Zorić.
Dobra mirovina
Od samih početaka već devet godina dolazi i Ana Romčević, maherica u štrikanju i heklanju, koja za sada još uvijek živi sa sinom. Udovica je ostala s dvoje male djece pa je počela raditi po kućama, a malu mirovinu je stekla po mužu.
“Iako sam zadovoljna jer znam skromno živjeti, nekada su bila bolja vremena. Znala sam svaki dan ići u drugu kuću tako da sam imala pet plaća u mjesecu čime sam dograđivala kuće i školovala djecu, a danas to više nije moguće “– kaže 75-godišnja Ana.
A s mirovinom problema nema Nikola Orešković, deveto dijete obitelji koja je iz Like stigla trbuhom za kruhom, dok danas mnoge iz istog razloga odlaze van zemlje. Svojim 38-godišnjim radom kao strojar u Rafineriji stekao je 6.100 kuna. Ipak, ovdje dobije nešto što nam je svima ponekad i vrijednije od novca – dobro društvo.
