Deset najvažnijih poruka psihologinje Uvodić Vranić o strahovima i psihičkom zdravlju
Građani već mjesecima strahuju od koronavirusa, a tomu se strahu sada pridružio jedan još veći, onaj od potresa. Usto, građani imaju i vlastite privatne izvore stresa koji su postojali i postojat će neovisno o pandemiji i elementarnim nepogodama. Kako se nositi sa svim tim izazovima govorila je gostujući u Nedjeljom u 2 poznata psihologinja Ljubica Uvodić Vranić. Izdvojili smo deset njezinih najvažnijih poruka.
Ljubica Uvodić Vranić (Snimak zaslona/HRT)
Gledatelji HRT-a s nestrpljenjem su čekali Nedjeljom u 2 kako bi čuli što sve o nošenju sa strahovima u vrijeme pandemije i potresa ima reći poznata psihologinja Ljubica Uvodić Vranić. Izdvojili smo deset najvažnijih poruka koje je izrekla o stresu, ispoljavanju osjećaja, psihičkom zdravlju, važnosti pomaganja..
Voditelj Aleksandar Stanković na početku je pitao zašto na 2020. godinu gledamo samo crno i loše, jer u njoj su se događale i dobre stvari, barem pojedinačno.
“Potres ne stvara stres, on izaziva traumu”
Danas se kaže: “Ma on ti je u stresu”. Ma ja sam u stresu, svi smo u stresu. Ali ove godine ne radi se samo o stresu. Najveći stres je gubitak djeteta, partnera ili partnerice, zatim razvod, neka teška dijagnoza, gubitak posla, na petom mjestu je seljenje. U nekim slučajevima se to kombinira. Ali, na tom spisku nema potresa. Potres je van kategorije. Potres ne stvara stres. Potres stvara dramu, nesreću, tragediju. Potres je nešto što izaziva traumu” – rekla je Uvodić Vranić.
“Progutati emociju nije dobro”
“Ako mi ne priznamo, ne ispoljimo svoje emocije, onda ćete ići stručnjaku. Progutati emociju, kako su nam nekada savjetovali, nije dobro. Plači, imaš zašto! Smij se kad imaš zašto. Naše su emocije srž našeg života. One nam daju motivaciju, sol, šećer u životu…” – istaknula je.
Kada je riječ o strahovima, imamo tri vrste ljudi
“Jednima je uvijek nešto, uvije ga boli, kuka – takvima je sad bolje. Jer vide kad je stvarno frka. Onda drugi kojima nikad ne treba pomoć, mogu oni sami, oni koji kažu kao ‘ne brinite vi za mene’. Ti danas kažu: pa potres je, naravno da sam anksiozan, naravno da mi je teško i naravno da ne mogu spavati. Sad je odlučio priznati jer misli da se to, eto, sada može.
A ima jedna manja grupa koje je to ‘strišalo’. ‘Striša’ te na više načina. Kao majka u kamp kućici koja je cijela fokusirana na svoju bebu, a ne okolinu. Ovi što ih je ‘strišalo’ to je dobro. Ali ovi što ih je toliko strefilo da govore da to ne postoji, oni su u velikom, velikom problemu…
Šta ćete reći nekome kad kaže da covid ne postoji? Možete se samo narugati i reći: Potres ne postoji!” – kaže psihologinja.
“Ako ne možete reći kako se osjećate, niste na sigurnom”
“Kada se dogodio strah od potresa, onda je emocija bila toliko jaka da ona nikako nije stala u ono vrijeme dok je to trajalo, ona je zaostala i mi je onda moramo u naknadnom vremenu potrošiti… Ako ne možete izreći kako se osjećate, niste na sigurnom. Ako ne možeš reći, ako ne želite nekoga opterećivati – napišite! Nije važna gramatika, samo izreci” – poručila je.
“Zagušiti u sebi i potisnuti nije dobro – to će izaći… Ako ne ide na usta, ići će na lakat. Tlak, šećer, nešto će ti se psihosomatski dogoditi. Stvara se jedna energija koju mi moramo potrošiti. Najbolje je prošetati u šumu ako možete. Potroši ju u fizičkom smislu” – rekla je Uvodić Vranić.
“Dok izgovaram što mi se desilo od straha, prelazim na drugi dio mozga gdje nema straha, gdje su rečenice i razumijevanje. A najbolja je šala. Znači, dobro je ako se možemo izjadati, kretati, izjadati dnevniku. Ne sakriti emociju nego je pokazati” – dodala je.
O fantomskim potresima
“Mi smo toliko u strahu da će se to ponoviti da idemo ususret tom strahu. Često ono čega se bojimo u svojoj glavi prizivamo, ali ne bojte se fantomskih potresa, doći će nešto drugo pa ćete misliti više o tome, ako vam prijatelj oboli od covida. Jedna muka pokrije drugu” – kaže Uvodić Vranić.
Je li dosta vožnja autom veća opasnost od potresa?
“Što je kvaka kod potresa? On dolazi iznenada. S druge strane, kod vožnje postoji priprema, koristi od vožnje, kako pobijediti u vožnji, nekoga povesti, a ovo je nešto drugo” – pojasnila je.
Postoji li što pozitivno u ovomu svemu?
“Ako se pitamo što nam se pozitivno dogodilo u ovom vremenu, dogodio nam se jedan pomak u temama kojima se zamaramo. Teme su se promijenile. Sustav vrijednosti smo doveli do nekakvog razumskog, što je bitno, što nebitno. To da su ljudi ne neorganizirani, nego spontani. Ne pomažemo volonterski, nego time spašavamo i vlastitu glavu. Kreneš nekome pomoći, ti pomogneš njemu, ali spašavaš sebe. Užasno je teško gledati, a da ne možeš pomoći. To je nijemi promatrač. Koji je dio te traume i teško mu je, nije postupio jer je mislio da ne može i ne zna ili mu je netko rekao da se drži po strani” – kaže.
Psihopata je sve više, a empatije sve manje
“Ima ljudi koji sliče na ljude, ali oni nisu ljudi, oni su psihopati. Ako izgledaju dobri, to je gluma… Brojke takvih se povećavaju, to su nekad bili neki mali postoci, a sad istraživanja govore da ih je do deset posto. To je previše, to više nije jedan čudak u selu. Nizozemska je uvela školski predmet empatija, jer je tih neempatičnih postalo previše” – rekla je psihologinja.
“Za biti dobar treba puno znati”
“Mi imamo u sebi toliko kapaciteta, dobrote – ne da stavimo melem na ranu nego da rana prestane… Što je nekome iz Dubrovnika zapaliti auto i zaletiti se u Petrinju? Pa kad mi to imamo, imamo blago cijelog svijeta” – naglasila je.
“Nekada su ljudi zli, ali čovjek koji je čovjek, on zna da je bio zao pa se može ispričati i može se popraviti i može ga se kazniti, može doći k sebi. Nekada smo imali razlog za to, ali ako smo ljudi, imamo sposobnost uvida u ono što smo napravili. Za biti dobar treba puno znati” –
Kada smo psihički zdravi i što nam je za to potrebno?
“Ništa ne možete napraviti bez samopouzdanja. Samopouzdanje je da će nešto ili ispasti dobro, ili ako neće, ja ću to nositi na leđima, preživjeti. Ono je povezano s emocionalnim punjenjem. Ako ja vama dam kompliment, ako vi imate samopouzdanje vi ćete ga prihvatiti, ako nemate, reći ćete da nije tako, nećete dopustiti, pitat ćete se što se krije iza toga” – kaže.
Treba živjeti aktivno fizički i psihički, dodaje psihologinja, dodajući da se emocionalno punimo kada imamo samopouzdanja, kada dozvolimo da nas ispunjavaju ljudi i priroda, sve što nas okružuje, kada smo aktivni i kada čuvamo vlastite granice.
Ali čak i kada imamo te četiri stvari, tražimo osobu od povjerenja.
” Zdrav je onaj koji donekle voli svoj posao i ima nekog tko ga voli, koga voli. Ako smo to ostvarili – voljeti i raditi, onda smo blizu psihičkog zdravlja, rekla je. Ako smo disfunkcionalni i ne damo se mijenjati, pokrijemo se s dekicom, nismo na dobrom putu” – zaključila je psihologinja Ljubica Uvodić Vranić.
