Biserka Budigam: “U prošlosti nikom nije padalo na pamet smještati svoje stare u domove”
Izjave članova obitelji štićenika nelegalnog doma u Andraševcu odmah nakon tragedije su nam u najmanju ruku zaokupile pažnju. Oni kažu da je dom funkcionirao u obiteljskoj atmosferi, te da nikada nisu imali problema. Čak i članovi obitelji čiji su štićenici bili smješteni u preuređenu šupu s time nisu imali problema. Razgovarali smo s potpredsjednicom Sindikata umirovljenika, psihologinjom Biserkom Budigam o psihološkoj pozadini smještanja starijih članova obitelji u domove za starije.
Foto: Biserka Budigam | Mirovina.hr
Biserka Budigam potpredsjednica je Sindikata umirovljenika Hrvatske u kojem vodi psihološke radionice, te psihološko savjetovalište za starije građane, odnosno članove sindikata. Odlučili smo porazgovarati s njom o tragediji u Andraševcu, ali i općenito o skrbi za starije u vidu smještaja u ustanove poput domova za starije.
Budigam: Ljudi su prisiljeni smještati svoje starije u domove koji rade ispod standarda
U danu kada se dogodila tragedija u Andraševcu pojedini članovi obitelji štićenika su kazali kako je u tom domu uvijek vladala topla, obiteljska atmosfera, te da nisu imali nikakve pritužbe. Taj dom je, naravno, funkcionirao nelegalno, a tragedija se dogodila u preuređenoj staroj zagorskoj kući, u nekoliko kvadrata je bilo smješteno pet nepokretnih žena i jedan muškarac. Kako pomiriti izjave članova obitelji sa surovom stvarnošću?
“Što da kažem na takve izjave? Gledajte, nitko ne želi svog bližnjega staviti baš u nepovoljne uvjete. Obitelji su vidjele da to nisu uvjeti za dostojanstveno starenje, međutim, često puta to nije ni moguće ostvariti.
Ne zato što mi to ne bismo htjeli, ili zato što obitelji to ne bi htjele. Obitelji bi htjele, ali naprosto nemaju mogućnosti”, kazala je Budigam.
S druge strane, Budigam napominje da u Hrvatskoj postoje i kvalitetni domovi, koji rade na vrlo visokoj razini, ali kod njih je problem manjak mjesta.
“Ljudi su prisiljeni, ponavljam, prisiljeni smještati svoje starije osobe koje kod kuće više ne mogu, da se izrazim praktičnim rječnikom, servisirati u razne ustanove ispod standarda. Ali onda oni prije svega sebi ne žele priznati da su ih dali u nekakve nehumane uvjete i kažu da nije tu bilo tako loše”, kaže Budigam.
Što uopće umirovljenici očekuju od doma za starije?
Ugodnu atmosferu, zdravu hranu, udoban krevet i dan ispunjen aktivnostima – tako otprilike umirovljenici zamišljaju idealan dom za starije. Međutim, postoje i ljudi s puno skromnijim očekivanjima koji se neće buniti dokle god imaju samo osnovno za preživjeti:
“Možda je njihov dojam da tamo stvarno nije bilo loše. Bile su to stare osobe koje nisu imale prevelikih zahtjeva. Mi ne znamo što je bilo tamo, kako im je doista bilo u tom najspornijem objektu koji je izgorio.
To su uglavnom ljudi koji su život proživjeli na selu, jedan dio njih je sigurno mislio da im je tamo bilo dobro. Bili su blizu kuće, nisu došli s drugog kraja svijeta. Nisu imali prohtjeve koje bi možda neki urbani umirovljenici iz gradova imali. To su bile puno starije osobe, a vjerujem da im i dosadašnji život na selu nije bio lagodan”, kaže nam Budigam.
Budigam: “U prošlosti je bilo normalno da se rodiš i umreš u istoj kući”
Domovi za starije su relativno nov “izum”, zaživjeli su tek iza Drugog svjetskog rata.
“U prošlosti nikom nije padalo na pamet svoje stare spremiti negdje. Svi su se pripremali da ćemo se jednoga dana morati brinuti o našim roditeljima, prilagoditi svoje živote njima kako bi imali dostojanstvenu starost.
Sad je sasvim drugačija percepcija. Stariji duže žive, a duže se mogu i sami posluživati. Oni žele sami sebi organizirati dio života, najviše koliko mogu”, kaže Budigam.
Budigam otkriva kako su najnoviji stavovi palijativne skrbi da umirući čovjek umre u svom domu.
“Kod nas je ta sama ideja strava. Vi kada imate čovjeka u terminalnoj fazi onda obitelj kaže “sam da mi doma ne umre!”. To im je sablasno, a ne znam zašto – pa nekada su se djeca rađala doma i umiralo se doma. I to je bilo sasvim prihvatljivo.
Ipak je dostojanstvenije da čovjek umre doma, okružen s obitelji”, kaže Budigam.
Međutim, situacije s dugotrajnim bolestima koje danas imamo su poremetile taj odnos. I djeca se sve više sele, odlaze u Irsku, a kako se onda mogu brinuti o svojim starijima?
“Prijavila sam se u dom, a u njega ću otići u krajnjoj nuždi”
Biserka Budigam kroz svoj rad u Sindikatu umirovljenika prilagođava starije ljude na starost. Ona je sastavni dio života, a ljudi o njoj ne mare sve dok i sami ne postanu stari:
“Mi moramo priznati, star si, spor si, zaboravljaš – to su činjenice. Ali to nije propast svijeta! Možeš si urediti život, i dalje ga imaš. I tu država mora pokazati malo više prema onima koji ne mogu platiti smještaj u domu. Državni domovi su subvencionirani, a ako netko ima privilegiju da mu smještaj u domu bude subvencioniran, to bi onda trebao biti onaj najpotrebitiji, s manjim prihodima. Onaj tko može neka plati više, a za onog koji nema neka postoji subvencija”, kaže Budigam.
I Budigam kaže da je na listi čekanja za dom za starije, ali neće u njega otići ako ne bude postojala stvarna potreba:
“Važno je da odluka odlaska u dom bude samostalna odluka. Ja sam sama odlučila, ja sam se upisala, ja znam da mene tamo čeka mjesto. Kad ja procijenim da više ne mogu sama, ja ću u dom otići svojevoljno. Vodila sam i računa u koji dom sam predala zahtjev, da mi bude bliže djeci, kćeri i unukama.
Stari čovjek mora znati sam upravljati svojim životom, najvažnije je i to svakom naglašavam – do smrti upravljaj, ili dok si pri pameti – upravljaj svojim životom”, kazala je.
