Baka Ana živi bez kune prihoda pa po cijele dane hoda i skuplja boce uz cestu
Među našim starcima tragičnih je sudbina nebrojeno mnogo. Neke od njih proizlaze iz nepravednosti u samom mirovinskom sustavu, a neke iz “sjedokosog” ponosa koji ne dozvoljava tražiti socijalnu pomoć nakon tolikih desetljeća prehodanog životnog puta. Oba ova problema trebalo bi riješiti najavljeno uvođenje nacionalne mirovine, što bi se znatno odrazilo i na kvalitetu života 80-godišnje Ane Stipančić iz podravske Rasinje.
Ilustracija: Pixabay
Baka Ana Stipančić (80) iz Rasinje gotovo svaki dan kilometrima pješači po podravskim selima, ne bi li u jarku uz cestu pronašla kakvu odbačenu bocu ili limenku. U jednoj ruci joj je štap, u drugoj vrećice, na glavi rubac, a na očima naočale… Kako bi došla do toliko joj potrebnih 50 lipa, na kocku stavlja i zdravlje koje joj je već narušeno, a i godine su tu pa noge više ne služe kao nekada.
Boce i limenke u protuvrijednosti 50 lipa prisiljena je skupljati jer nema nikakvih primanja. Ovako barem zaradi koju kunu, a i dobri ljudi je već znaju pa joj ponekad daju povratnu ambalažu. Gladna ipak nije, jer hranu dobiva iz pučke kuhinje, piše Podravski.hr.
Socijalnu pomoć ne prima, jer je, sama priznaje, nikada nije tražila. Radila je dok je mogla, cijeli život provela je u polju, ali za poljoprivredu je sada prestara i više ne može. Boca baš i ne nađe puno, a ono što i uspije štapom dohvatiti iz jarka, u trgovini zamijeni za kruh i nešto špeceraja. Da bi stvar bila bolja, na taj način čisti prirodu od smeća koje najčešće vozači bacaju na zelenu površinu uz rubove šuma i polja.
Živi sama, a od sina nerado traži pomoć jer i on mora skrbiti za svoju obitelj. Od muža se rastala još u mladosti, a za primanje pomoći baka je jednostavno – preponosna.
“A kaj bum prosila socijalnu pomoć, ionak bum još leto dan živa. Da i prosim, ne bi mi ju ni dali. Kaj morem, takof je život, mora čovek trpeti. S te kože nikam” – kazala je baka Ana za Podravski list.
