Alarmantno stanje u našim domovima: Korisnike nema tko podići, a kamo li izvesti ih na zrak!
“Rado bih ustala iz kreveta, sjela u kolica i otišla van, na sunce. Ali, sestrica u Domu ima toliko malo, jako su zaposlene i ja ih onda nemam srca zvati da me posjednu, a sama ne mogu ustati. Ma, ne žalim se ja na njih, stvarno ih je malo, vidim da stalno nešto rade. I tako onda ležim u krevetu, stalno. I čekam…”
Izjava jedne korisnice slika je stanja u domovima za starije (Ilustracija)
Potresna uvodna izjava jedne korisnice, navedena u Izvješću pučke pravobraniteljice Lore Vidović za 2017. godinu, nedavno predanom Hrvatskom saboru, najbolje oslikava krajnje poražavajuće stanje u hrvatskim domovima za starije i nemoćne osobe. Neki od njih iz kreveta nisu izašli po 15 godina, ne zato što ne bi mogli, nego zato što im u za to zaduženoj ustanovi nema tko pomoći. Iako umirovljenici za smještaj u domovima izdvajaju čitave mirovine, usluga je daleko od dobre. No, najteže je bolesnim, nemoćnim i nepokretnim korisnicima. Premali broj zaposlenih medicinskih sestara i njegovatelja dovodi do neadekvatne brige i njege, pri čemu su im često ugrožena osnovna ljudska prava i dostojanstvo.
Jedna medicinska sestra na 344 korisnika
Ovakav zaključak proizlazi i iz nenajavljenog obilaska tri doma, jednog privatnog u Viškovu i dva županijska u Makarskoj i Osijeku. Nedostatak osoblja predstavlja problem u sva tri doma, što se nužno odražava na kršenje prava smještenih osoba. Tako u Domu u Osijeku za vrijeme treće smjene na 180 korisnika stacionara te 164 osobe smještene u stambenom dijelu, rade jedna medicinska sestra i dvije njegovateljice. U privatnom domu u Viškovu, navodi se u Izvješću, zbog nedovoljno medicinskih sestara i njegovatelja, pojedini teže pokretni korisnici ne traže ustajanje iz kreveta i odlazak u šetnju pa dan u pravilu provode ležeći u krevetu. Zbog nedovoljnog broja njegovateljica teško pokretne i osobe s demencijom u pravilu ne izlaze ni u makraskome domu pa jedna korisnica, koja je tamo već pet godina, nikada nije izašla na svježi zrak.
Nedostatak osoblja utječe i na veliku opterećenost poslom, pa korisnici primjećuju da njegovateljice na njih viču kada su premorene. Zbog nedostatka organiziranih aktivnosti u Domu u Makarskoj, osobe oboljele od demencije vrijeme provode sjedeći u boravku, u svojoj sobi ili hodajući po hodniku zaključanog odjela, na kojemu je samo jedna njegovateljica. Pojedine nepokretne osobe tamo su se požalile i na nedovoljan broj pelena jer ih dobiju samo dvije tijekom 24 sata pa su prisiljene, povrh njih, stavljati i toaletni papir, što je ponižavajuće.
I dalje bez paravana tijekom njege
“Ugovore o smještaju u većini slučajeva ne potpisuju starije osobe, već članovi obitelji ili drugi koji su se obvezali plaćati smještaj, što je nedopustivo. Često stacionar doma nema blagovaonice, jer u pravilu na tim odjelima obroke poslužuju po sobama, unatoč željama pojedinih korisnika da jedu zajedno s drugima. Nedovoljna pozornost posvećuje se i prilagođavanju dijetalnih jelovnika zdravstvenom stanju, a dijabetički jelovnici nisu uvijek usklađeni s odgovarajućim smjernicama za prehranu oboljelih osoba, primjerice, sadrže bijelo brašno, bijelu rižu i slično. U svim domovima utvrđen je problem na koji kontinuirano upozoravamo, da se kod obavljanja njege u višekrevetnim sobama ne koriste paravani, čime se krši pravo na privatnost” – piše u Izvješću pučke pravobraniteljice.
Prava korisnika ugrožavaju i neodgovarajući uvjeti smještaja. Naime, podružnica Doma u Makarskoj u Runoviću nema dizalo, a na prvom katu smještene su nepokretne osobe pa je upitna njihova sigurnost u slučaju potrebe za hitnom evakuacijom. Kako ni stepenice nemaju pristupnu rampu za kolica, ograničava im se i sloboda kretanja.
Pučka pravobraniteljica upozorava i na kršenje zakona u slučaju zaključavanja odjela koji se na taj način ne može napustiti slobodnom voljom, primjerice oboljeli od Alzheimerove bolesti. Njima se na taj način sloboda lišava bez zakonske osnove, jer je ZZODS propisao kontrolne mehanizme nad smještajem bez pristanka u psihijatrijsku ustanovu, no ne i za stalni smještaj u domu socijalne skrbi, gdje liječenje traje puno duže nego u psihijatrijskoj
ustanovi.
