Razgovor s Jasnom A. Petrović: ‘Postigli smo puno, ali nedovoljno jer su mirovine preniske’
Jasna A. Petrović je 13 godina bila predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske, a sada je dala ostavku. Ipak, i dalje će se boriti za umirovljenike na raznim pozicijama na kojima ostaje. U intervjuu nam je otkrila kako najvažnijim postignućem u karijeri smatra zaustavljanje privatizacije mirovinskog sustava. Isto tako, smatra da je Sindikat za vrijeme njezinog rada postigao doista puno, ali i nedovoljno jer su mirovine neprestano preniske. Misli i da umirovljenike ne čeka dovoljna svijetla budućnost s obzirom na stopu rizika od siromaštva, neuređenu zdravstvenu skrb i druge probleme.
Jasna A. Petrović | Foto: mirovina.hr
Jasna A. Petrović više nije predsjednica SUH-a, o čemu smo već izvijestili ovdje. Nakon 13 godina je ocijenila da je vrijeme za odlazak pa je podnijela ostavku. Ipak, i dalje se ostaje boriti za umirovljenike u Radnoj skupini za izradu novog Zakona o mirovinskom osiguranju, u Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe, ali i kao potpredsjednica Upravnog vijeća HZMO-a. S tim smo povodom razgovrali s Petrović. Otkrila nam je kako je postala predsjednica Sindikata, zašto je otišla, ali i koja su bila najveća postignuća. Saznali smo i što misli o budućnosti umirovljenika te koje ih sve važne promjene čekaju.
Kako to da ste nakon 13 godina odlučili otići s mjesta predsjednice SUH-a?
Postoji vrijeme kad treba doći i kad treba otići. Godine 2012., nakon što je preminuo treći predsjednik SUH-a, Stjepan Krajačić, a ja sam postala članica Predsjedništva SUH-a odmah po umirovljenju, SUH je ‘potonuo’ u ovrhu, zastale su aktivnosti. Podsjećam tek da sam bila dugogodišnja novinarka, zatim voditeljica za međunarodne odnose Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.
Potom sam 11 godina radila na projektima Međunarodne konfederacije slobodnih sindikata (ICFTU) i Međunarodne organizacije rada i to na projektima osnivanja ženskih sindikalnih grupa i vođenju regionalne Ženske sindikalne škole za sindikate 27 zemalja Centralne i Istočne Europe i Zajednice nezavisnih država (bivši SSSR). Četiri godine sam bila i predstavnica u delegaciji ICFTU u Komitetu za održivi razvitak Ujedinjenih naroda te sudjelovala u pregovorima ICFTU-a o mirovinskim reformama s predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke u Washingtonu, kad se nastojalo promovirati privatizaciju mirovinskih sustava.
Sve je to bilo razlogom da su me prethodni predsjednici SUH-a Juraj Ivanković i Ivan Nahtigal zamolili da preuzmem međunarodnu suradnju i punopravno uključim SUH u FERPA/Europsku federaciju za umirovljenike i starije osobe, što smo i postigli 2004. Tako sam početkom 2012. od snažnih istarskih podružnica kandidirana za predsjednicu. Već iste godine izvukli smo se iz ovrha i dugova i s novom Kukuriku vladom i Maticom umirovljenika potpisali sporazum o osnutku Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe te stvorili nestranačko savjetodavno tijelo za socijalni dijalog s umirovljenicima.
Niste bili zadovoljni radom Vlade u 2024. godini?
U 13 godina djelovanja na čelu SUH-a promijenjeno je puno zakona i organizirano mnogo aktivnosti. Takav aktivistički rad, naročito tijekom 2024. godine u kojoj umirovljenici zapravo nisu ostvarili niti jedno novo pravo, već su bili gurnuti na marginu i zaboravljeni zbog izbora i intenzivnih pregovora s radničkim sindikatima koji su urodili visokim povećanjem plaća, postaje frustrirajući. Možda je najtužniji trenutak bio kad su preko noći, i to retroaktivno, dužnosnici sami sebi podigli osnovicu plaće za 83 posto, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo umirovljenika, a hrvatski umirovljenici su tonuli u sve veće siromaštvo.
Što biste rekli koja ste postignuća napravili za umirovljenike dok ste bili na čelu SUH-a?
Ostvareno je puno promjena pregovorima kroz Nacionalno vijeće, kao i druge oblike borbe za poboljšanje prava umirovljenika. S takozvane švicarske formule u dva navrata smo poboljšavali formulu usklađivanja mirovina, a sada će od 1. srpnja ove godine biti podignuta na 85 :15 posto u korist povoljnijeg indeksa rasta plaća ili inflacije. Mi i dalje inzistiramo na stopostotnom usklađivanju s povoljnijim indeksom, kao što su rezolucijom lani zatražili i svi europski radnički sindikati.
U dva navrata smo inzistirali na povećanju najnižih mirovina na više od šest posto, a sada će se ponovo podići. Izborili smo se i za uvođenje nacionalne naknade za starije od 65 godina, povišenje cenzusa za dopunsko zdravstveno osiguranje, te smanjivanje penalizacije s prijašnjih 20,4 posto doživotno za pet godina ranijeg odlaska u mirovinu na 12 posto, a sada inzistiramo na izjednačavanju svih penalizacija na devet posto, te ubuduće i ukidanje penalizacije sa 65 godina.
Izborili ste se i za rad umirovljenika u punom vremenu?
Izborili smo se u dva navrata i za povećanje osobnog odbitka u porezu, za ukidanje dodatnog zdravstvenog doprinosa od jedan i tri posto, te za ukidanje druge krizne mjere iz 2008. tj. blokiranje rasta mirovina za one po posebnim propisima nakon dosezanja 3.500 kuna. Mi smo se na Nacionalnom vijeću izborili i za ravnopravnost branitelja u usklađivanju s radničkim umirovljenicima, te im se sada mirovine usklađuju po istoj formuli.
Posebno smo se zalagali da hrvatski umirovljenici, kao i svi europski, dobiju pravo na rad uz mirovinu, no to se razvlačilo kao glista: prvo smo 2016. ishodili pravo na rad starosnih umirovljenika u pola radnog vremena i uz zadržavanje, zatim smo postigli da to pravo dobiju i prijevremeni umirovljenici, pa invalidski s profesionalnim invalidskim mirovinama, a konačno 2021. su to pravo stekli i obiteljski umirovljenici. Preklani smo na Nacionalnom vijeću predložili da se pravo na rad izjednači za ‘obične’ umirovljenike i s onima po posebnim propisima, pa očekujemo da će od 1. srpnja svi moći raditi, po izboru, ili puno radno vrijeme s pola mirovine ili pola radnog vremena uz punu mirovinu. Potpuni invalidi će moći raditi do 3,5 sati tjedno, kao i ratni vojni invalidi. Diskriminacija se ukida.
Koje ste važne promjene donijeli?
Važnim držimo i sudjelovanje u radnoj skupini za reformu obiteljskih mirovina i uvođenje obiteljskog dodatka, što smo predložili prvenstveno kao kompenzacijsku mjeru za majke te je uveden dodani staž pod djetetu od šest mjeseci, no nažalost samo za umirovljene od 1. siječnja 2019. godine. Sada će se uvesti dodani staž od 12 mjeseci po djetetu, ali zahtijevamo da ga dobiju baš sve umirovljene majke, bez retroaktivne isplate, čime bi se ukinula diskriminacija. Obiteljske mirovine su time porasle za prosječno 100 eura.
Važnim dostignućem smatramo i sudjelovanje u promjenama Zakona o obveznim odnosima, čime smo postigli bitne promjene, iako ne i dovoljne, glede ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, što je i danas velikim razlogom za ekonomsko i povezane oblike nasilja nad starijima. Podsjećamo kako se prije mogao raditi veliki biznis tako da pojedine profesije (npr. odvjetnici, bilježnici, socijalni djelatnici, liječnici, suci) imaju i po više desetak potpisanih ugovora o uzdržavaju, a sada je moguće imati najviše tri ugovora.
Uspjelo se i Zakonom o parničnom postupku dostići ubrzavanje postupaka za starije osobe u vezi ugovora o uzdržavanju, gdje su obično umrli prije presude. Uspjeli smo također da se 31 zgrada umirovljeničkih domova diljem Hrvatske ne daje u prodaju ili najam, već se besplatno prenesu iz HZMO-a u vlasništvo županija koje su njihovi osnivači od 2002. godine. Time se spasilo domove, te omogućilo da ih njihovi osnivači dograđuju, podižu kredite, sudjeluju u europskim natječajima i projektima, te se time povećava broj ležaja.
Koje je ipak najvažnije postignuće za umirovljenike?
Osobno najvažnijim postignućem smatram zaustavljanje privatizacije mirovinskog sustava, koja je započela 2002. godine uvođenjem obveznog drugog mirovinskog stupa jer se od 1. siječnja 2019. omogućilo pravo izbora pri odlasku u mirovinu, tj. hoćete li mirovinu samo iz prvog stupa ili iz oba stupa. Oko 70 posto umirovljenika je biralo mirovinu iz prvog stupa jer je povoljnija i ima bolju formulu usklađivanja.
I dalje smatramo da obvezni drugi stup treba, kao što je to učinila većina europskih zemalja koje su ga uvele pod pritiskom Svjetske banke i MMF-a, transformirati u dobrovoljni, umjesto što se izmišljaju različite zakonske olakšice kako bi se umirovljenike nagovorilo na izbor drugog stupa npr. pravom na podizanje 25 posto ‘ušteđevine’ čime se novac troši na pokrivanje ovrha, dugova ili investicije, a ne na mirovine i njihovu osnovnu funkciju zaštite od siromaštva u starosti. Sada je Svjetska banka, koja sa svim inozemnim bankama u Hrvatskoj koje su vlasnice privatnih mirovinskih fondova, pokušala uvesti automatsko uključivanje u treći mirovinski stup za sve novozaposlene, čemu smo se oštro usprotivili.
Koje su još bile aktivnosti SUH-a?
Kad je počeo Covid izborili smo se na Covid dodatak, no to se nastavilo na ukupno devet dodataka kroz godine, što je postalo besmisleno i nije ulazilo u iznos mirovine. Ipak, i ti dodaci, kao i najnovijih 80 eura božićnice svim umirovljenicima, imali su svoju svrhu ublažavanja siromaštva, jer čak 34,8 posto starijih od 65 godina su još 23 godine bili u zoni rizika od siromaštva, a taj udio i dalje raste, unatoč ušminkavanja statistika.
Uspjeli smo i ukinuti prošle godine mogućnost primjene naplate alimentacije bakama i djedovima kroz Zakon o privremenom uzdržavanju, što je još za vrijeme Milanovićeve Vlade uvela gđa. Opačić, a takav model ne postoji u Europi. Sada je uveden Alimentacijski fond koji to pokriva i naplaćuje od neodgovornih roditelja, uglavnom očeva. Ima još puno manjih izmjena i poboljšica, no nema smisla sve to navoditi. Mislim da smo u 13 godina moga rada postigli doista puno, ali nedovoljno, jer mirovine su naprosto preniske.
Treba reći da imamo registrirano besplatno Pravno savjetovalište kojemu se godišnje upitima obrati i do dvije tisuće umirovljenika, a i odlazi se po terenu kako bi naši pravnici u raznim gradovima odgovarali na pitanja umirovljenika. Godine 2015. smo primjerice proveli skupljanje potpisa na peticiju i skupili 26.000 potpisa, jer u tadašnjoj ‘Karamarkovoj’ vladi nisu htjeli niti sklopiti sporazum o Nacionalnom vijeću. Zatim smo u sedam gradova, uključujući i Zagreb, izveli 7.000 umirovljenika na prosvjed na ulice u borbi protiv siromaštva i za više mirovine, a 2024. godine smo također na ignorirajući odnos Vlade odgovorili peticijom s kojom smo skupili 34.000 potpisa i 2000 poruka Vladi, te im to uručili. Sudjelovali smo i u svim prosvjednim aktivnostima SSSH, čija smo članica od 1993. godine.
Što kažete na kritike na koje ste nailazili i općenito kritike na rad umirovljeničkih udruga?
Kritike dolaze od onih nezadovoljnih niskim mirovinama, a to svakako nije odgovornost umirovljeničkih udruga, već resornih ministarstava i vlade. K tome, mnogi umirovljenici ne razlikuju umirovljeničke stranke, koje se bore za saborske fotelje, i sudjeluju u izborima, od umirovljeničkih udrugama u kojima djeluju aktivisti najčešće bez naknade. Prirodno je da svi radnički sindikati za veće plaće pregovaraju sa svojim resornim ministarstvima, kao što je prirodno da umirovljeničke udruge na drugoj strani imaju predstavnike vlade.
Najsmješnije je kad su kolegicu Višnju iz Matice i mene nazivali HDZ-ovkama, npr. zato što smo potpisale sporazum o osnivanju Nacionalnog vijeća s premijerom Plenkovićem. A s kime bi drugim, kad on predstavlja Vladu? Ja osobno nisam niti u jednoj stranci, a naš SUH je nestranačka i neprofitna udruga. Također, dosta umirovljeničkih udruga pred izbore bi izlazile s krajnje populističkim zahtjevima, pa bi umirovljenici držali da se oni bore za njih, a udruge da ništa ne rade. Udruge, treba znati, imaju na stotine podružnica i udruga, koje se bave programima socijalne uključenosti umirovljenika, kreativnim i savjetodavnim radionicama, izletima, sportskim natjecanjima itd. A to su jednako važne aktivnosti.
Što biste rekli, čeka li umirovljenike u Hrvatskoj svjetla budućnost?
Trenutačno nemamo dovoljno svjetlu budućnost, jer imamo udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći niži nego u većini susjednih zemalja, npr. Slovenije, Crne Gore, Srbije, Makedonije pa čak i Federacije BIH. Većina umirovljenika su samci, a 60,6 posto njih je 2023. godine bilo u zoni rizika o siromaštva, i među smo četiri EU zemalja s najviše siromašnih starica i staraca. Smrtnost je u ozbiljnom porastu, a siromaštvo je glavni razlog povećane smrtnosti, što je vidljivo i po niskim mirovinama onih koji umiru. Zdravstvena skrb je neuređena i neprilagođena starima, nema razvijene palijativne skrbi, a hospicija postoje dva pri crkvi.
Nemamo strategiju dugoročne skrbi za starije osobe, nemamo dovoljno kapaciteta u domovima umirovljenika, a naročito nema odgovarajućeg nadzora nad njihovim radom. Privatni domovi su preskupi i još se nismo izborili da vaučer za smještaj u dom dobiju pojedinci umirovljenici, a ne samo županijski domovi. Premijer obećava 800 eura prosječnu mirovinu do kraja svog trećeg mandata, no to je moguće samo postići statistikama koje će biti umivene s dovoljno visokih mirovina iz posebnim propisima. Nisam sigurna da će umirovljenici doživjeti procvat kakav su, barem dijelom, lani dostigli državni i javni službenici.
Do kada ćete ostati na trenutačnim funkcijama za umirovljenike? Što mislite da ovdje možete postići?
Prema odluci Upravnog odbora SUH-a intenzivno radimo u Radnoj skupini za izradu novog Zakona o mirovinskim odnosima, i očekujemo bitne pomake. U Nacionalnom vijeću raspravljat ćemo o našim prioritetima koje smo im dostavili još prošle godine, no hoću li ostati i nakon izbora novog predsjednika ili predsjednice SUH-a u ožujku, to ću odlučiti ovisno o ishodu izbora. U Upravno vijeće HZMO me imenovala Vlada pa pretpostavljam da tamo ostajem do kraja svog mandata. U svakom od tih tijela se može zagovarati i postići poboljšanja za položaj umirovljenika.
