Obavezno mirovinsko osiguranje uvedeno je 1922.: Mirovina i za pomoćno osoblje u kući
Zakonom o osiguranju radnika iz 1922. godine uvedeno je prvi put obavezno mirovinsko osiguranje zaposlenih. Sustav je razlikovao radnike i službenike, a dobna granica za starosnu mirovinu snižena je sa 70 na 65 godina tek u NDH. Beneficirani radni staž uveden je u SFRJ, a u starosnu mirovinu moglo se ići ranije prema povoljnijim uvjetima za žene. Sustavom su 70-ih godina upravljale samouprave interesne zajednice, a taj je koncept napušten nakon osamostaljenja Hrvatske.
Prvi dio nastavka o povijesti mirovinskog sustava pročitajte ovdje.
Stare fotografije | Foto: Ilustracija, Pixabay
Uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije, započela je nova faza mirovinskog osiguranja. Zakonom o osiguranju radnika iz 1922. godine uvedeno je prvi put obavezno mirovinsko osiguranje zaposlenih, a ZOR je pokrivao rizike starosti, invalidnosti i smrti, no njegova je primjena bila odgođena sve do 1. rujna 1937. godine. Bio je obvezan za sve pa su prava mogli ostvariti i učenici na praksi, kućepazitelji, pomoćno osoblje u domaćinstvu i slično. Ovaj zakon smatran je jednim od najnaprednijih propisa te vrste u Europi, piše u monografiji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje ‘Sto godina s vama’.
ZOR-om je osnovan Središnji ured za osiguranje radnika u Zagrebu koji je provodio mirovinsko osiguranje prema ZOR-u sve do 1941. godine kao preteča današnjeg HZMO-a.
Sustav je razlikovao radnike i službenike
Dobna granica za starosnu rentu bila je tada određena sa 70 godina života. Do Drugog svjetskog rata mirovinsko osiguranje radnika provodilo se na temelju kapitalizacije, a financiralo se s 3 posto doprinosa od zarade koje su uplaćivali radnici i poslodavci. Prve mirovine počele su se koristiti za vrijeme rata.
Mirovinsko osiguranje namještenika (službenika) provodilo se u Dalmaciji, a nositelj tog osiguranja bio je Penzioni zavod za službenike sa sjedištem u Ljubljani. Sustav je tada i te kako razlikovao radnike i službenike, jer su se ovi potonji prema tadašnjoj definiciji bavili isključivo umnim poslovima. Mirovinski sustav obuhvaćao je sve širi krug zanimanja, svako uređeno posebnim propisima, a osnivane su i bratinske blagajne za rudare.
U to doba postojali su i privatni mirovinski fondovi, kao i fondovi pojedinih poduzeća, ustanova i udruženja. Takva dodatna osiguranja često su bila obavezna već temeljem same činjenice zaposlenja kod određenog poslodavca ili bavljenja određenim poslom.
Dob za starosnu mirovinu u NDH smanjena na 65
Uspostavljanjem Nezavisne države Hrvatske (NDH) donesen je novi Zakon o osiguranju radnika 1942. godine. Granica za starosnu mirovinu određena je tada na 65 godina, dakle pet godina manje nego prema prethodnom ZOR-u. Tada je sklopljen i prvi međunarodni ugovor i to s Njemačkom 1941. godine, čime je bilo uređeno zapošljavanje hrvatskih radnika u toj državi.
Uoči završetka Drugog svjetskog rata Predsjedništvo AVNOJ-a je donijelo Zakon o sprovođenju socijalnog osiguranja na području Demokratske Federativne Jugoslavije, a koji je provodio Središnji zavod za socijalno osiguranje u Zagrebu. Zavod je obuhvatio zdravstveno i mirovinsko osiguranje svih profesija. Zakon o socijalnom osiguranju radnika, namještenika i službenika donesen je 1946. godine, a nadležan je bio Državni zavod za socijalno osiguranje.
Zakon koji je bio zasnovan na radnom stažu prema uplaćenim doprinosima po prvi put je uveo mogućnost računanja u mirovinski staž razdoblja nepokrivenih mirovinskim osiguranjem. Vlada FNRJ dobila je ovlaštenje da uredbom uredi računanje vremena provedeno u NOB-u.
Osnovni zakon u SFRJ uveo beneficirani radni staž
Nakon Zakona o socijalnom osiguranju iz 1950. godine donesena je 1952. godine Uredba o određivanju i provođenju mirovina i invalidnina. Novi sustav napustio je plaću kao osnovni element određivanja mirovine te prenio težište na stručnu kvalifikaciju i radni staž.
Zakon o mirovinskom osiguranju donesen je 1958. godine, a godinu dana kasnije s primjenom je počeo Zakon o invalidskom osiguranju čime je razdvojeno dotad jedinstveno socijalno osiguranje.
Osnovni zakon o mirovinskom osiguranju donesen je u SFRJ 1964. godine, a njime su bitno pooštreni uvjeti za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Uveden je rad s povećanim trajanjem kod osobito teških i za zdravlje štetnih poslova, što znači da su mogli ranije u mirovinu kao danas, a postojala je i mogućnost dobrovoljnog osiguranja za građane koji nisu bili obuhvaćeni obaveznim osiguranjem. Radnici u rudnicima ugljena dobivali su veći iznos granične svote najnižeg mirovinskog primanja.
Mirovina je mogla iznositi najviše 85 posto osnovice
Za utvrđivanje mirovinske osnovice uzimala se prosječna plaća u pet uzastopnih godina za posljednjih deset godina osiguranja ili u bilo kojih deset uzastopnih godina. Mirovina je mogla iznositi najviše 85 posto mirovinske osnovice, što znači da se mirovinski staž veći od 40 godina za muškarce, odnosno 35 godina za žene, nije uzimao u obzir za određivanje visine starosne mirovine. U prijevremenu starosnu mirovinu moglo se ići i prije 60 godina, odnosno 55 u slučaju žena, s tim da je muškarac morao imati 35, a žena 30 godina radnog staža. U tom slučaju visina starosne mirovine nije se smanjivala.
Zakon je poznavao institut iznimne mirovine za osobe koje su ostvarile osobite zasluge u politici, znanosti, kulturi te ostalim područjima društvenog djelovanja, bez obzira na ostvarene uvjete za stjecanje prava na mirovinu te u većem iznosu. Postojao je i zaštitni dodatak na mirovinu ako je ona bila ispod granične svote najnižeg mirovinskog primanja te ako ni korisnik ni ostali članovi njegove obitelji nisu imali drugih prihoda dovoljnih za uzdržavanje. Mirovine su se usklađivale s kretanjem troškova života svake godine ako su troškovi rasli najmanje tri posto.
Šezdesetih i sedamdesetih godina nastavljeno je sklapanje međunarodnih ugovora s ostalim državama o socijalnom osiguranju zbog otvaranja granica tadašnje Jugoslavije kada je velik broj građana otišao na rad u inozemstvo.
Osiguranje kroz samoupravne interesne zajednice
Zakon o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja donesen je 1972. godine. Bio je to savezni zakon, a uz njega je u Hrvatskoj postojao i republički Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju koji se primjenjivao od 1973. godine. Tada je donesen i Statut Samoupravne interesne zajednice (SIZ) mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske. Nakon donošenja novog Ustava 1974. godine uspostavljenje su zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja u svakoj općini.
Samoupravne interesne zajednice prestale su postojati osamostaljenjem Hrvatske u listopadu 1009. godine kada su osnovani fondovi mirovinskog osiguranja. Hrvatska je preuzela zakonodavstvo SFRJ o mirovinskom osiguranju u svoj pravni sustav zbog osiguravanja kontinuiteta provedbe u samostalnoj hrvatskoj državi do donošenja izvornog zakona.
Više o mirovinskom sustavu u 19. stoljeću pročitajte u našem tekstu ovdje.
