Mirovinsko osiguranje postojalo je još u 19. stoljeću, a razvijalo se kroz rudarske bratovštine
Donošenjem Zakona o osiguranju radnika 1922. godine osnovan je i Središnji ured u Zagrebu koji je bio preteča današnjeg Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Međutim, mirovinsko osiguranje postojalo je još u 19. stoljeću za državne činovnike i podvornike, a nešto kasnije temeljilo se na razvoju rudarskih bratovština diljem zemlje. Bratinske blagajne obuhvaćale su se vremenom sve veći broj zanimanja.
Drugi dio nastavka o povijesti mirovinskog sustava pročitajte ovdje.
Ilustracija | Pixabay
Zakon o osiguranju radnika donesen je na ovim prostorima 1922. godine. Njime je prvi put u čitavoj tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji uređeno i uspostavljeno zdravstveno i socijalno osiguranje zaposlenih osoba, uz već postojeće osiguranje za slučaj nesreće na poslu. Donošenjem ovog zakona 14.svibnja 1922. osnovan je Središnji ured za osiguranje radnika u Zagrebu. Upravo je ta institucija bila preteča današnjeg Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO).
Povijest mirovinskog sustava HZMO je obuhvatio monografijom 100 godina s vama, izdanom prošle godine u okviru stote obljetnice. Upravo smo tamo potražili podatke o tomu kako je sustav funkcioniralo na samim počecima, s obzirom na to da Hrvatska ima dugu mirovinsku povijest. Naime, prije Drugog svjetskog rata sustav mirovinskog osiguranja imale su samo 33 države u svijetu.
Mirovinsko osiguranje postojalo je još u 19. stoljeću
No, naš sustav datira još ranije, u 19. stoljeće, kada je u Narodnim novinama 1870. godine objavljen Zakonski članak ‘u pogledu mirovinah organah središnje vlade faktično obstojavše od god. 1849. do god. 1867.’ kojim je bilo uređeno mirovinsko osiguranje bivših državnih činovnika i podvornika te članova njihovih obitelji, a iz čega se može zaključiti da je njihovo mirovinsko osiguranje postojalo i provodilo se još i prije 1860. godine.
Postojanje Zaklade Jelačić-Bana pokazuje da je svijest o potrebi osiguranja od socijalnih rizika postojala u Hrvatskoj još polovinom 19. stoljeća. Svrha Zaklade je bila da se pomogne vojnicima i siromašnim obiteljima vojnika koji su stradali ili umrli tijekom ratne službe, a rodom su bili iz Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, srpske Vojvodine i vojničke krajine. Pravila Zaklade prihvaćena su 1850. godine.
Nakon što je 1866. Austro-Ugarska Monarhija podijeljena na dva dijela i dva pravna područja, provodio se i dvostruki režim mirovinskog osiguranja, jedan na području Hrvatske i Slavonije, a drugi u Dalmaciji.
Rudarske bratovštine kao temelj razvoja
Razvoj mirovinskog osiguranja temeljio se na rudarskim bratovštinama. Prva bratinska blagajna socijalnog osiguranja za rudare za slučaj bolesti, starosti, invalidnosti i smrti, u kojoj se provodilo mirovinsko osiguranje za rudare u Dalmaciji, osnovana je 1880. godine u rudniku Monte Promina (Siverić).
Sedam godina kasnije uvedeno je obavezno osiguranje za slučaj nesreće na poslu, a koje je omogućavalo ostvarivanje mirovine (rente) zbog trajnih posljedica nesreće za radnu sposobnost, kao i obiteljske mirovine članovima obitelji osiguranika zbog posljedica nesreće na poslu. S vremenom se osiguranje tog tipa širilo i obuhvaćalo nove skupine zaposlenika i vrsta nesreća na radu.
Prva rudarska bratovština osnovana je u Rudama kod Samobora 1833. te je postojala mogućnost ostvarivanja potpore (mirovine) u slučaju trajne nesposobnosti za rad zbog nesreće i bolesti. Rudarske bratovštine osnivale su se potom i u ostalim krajevima tadašnje Hrvatske, a 1907. osiguranjem za slučaj nesreće na poslu obuhvaćeni su obrtni i trgovački namještenici, dok su željezničari još ranije bili obuhvaćeni mirovinskom osiguranjem proporcionalno izgradnji i širenju željezničke mreže.
Mirovinsko osiguranje dijelilo se po zanimanjima
Od 1. siječnja 1909. godine na području Dalmacije provodi se opće, obvezno mirovinsko osiguranje privatnih namještenika koje obuhvaća osiguranje za slučaj starosti, invalidnosti i smrti.
Mirovinsko osiguranje u tadašnjoj Hrvatskoj bilo je podijeljeno prema kategorijama zaposlenih; državne i javne službenike, profesionalne vojne osobe, privatne namještenike, rudare i željezničare. Mirovine su dobivali javni i državni službenici te vojne osobe, dok su ostali ostvarivali svoja prava na rente i i potpore u slučajevima invalidnosti, iznemoglosti ili smrti.
Uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije započela je nova faza mirovinskog osiguranja. Zakonom o osiguranju radnika iz 1922. godine uvedeno je prvi put obavezno mirovinsko osiguranje zaposlenih, čime je započeo proces razvoja sustava kakvog danas poznajemo.
Drugi dio nastavka o povijesti mirovinskog osiguranja pročitajte ovdje.
