Socijalne razlike: Država zakona za pojedine skupine, ali ne i društvo u cjelini
Povećavanjem prava određenim skupinama društva, a neodgovaranjem na egzistencijalna pitanja većine, država stvara sve dublji jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Nedosljednost takvog sustava zrcali se u sve manjim razlikama između socijalne pomoći i minimalne plaće s jedne i minimalne i najmanje mirovine s druge strane.
Najsiromašnijim umirovljenicima država “dodaje” najmanje Foto: Pixabay
Kriza mirovinskog sustava svoj bi epilog trebala dobiti najavljenom mirovinskom reformom, kojoj prethode brojne izmjene i dopune raznih zakona u domeni Ministarstva rada i mirovinskog sustava. Omjer između njegove dvije sfere, radničke i umirovljeničke, i dalje se kreće oko nepovoljnih 1:1 pri čemu ne igra drastičnu ulogu je li on 1,16 ili 1,24. S navedene instance u posljednje vrijeme stižu naznake prema kojima bi se dalo zaključiti kako se valja pripremiti na veća izdvajanja za drugi mirovinski stup čija se učinkovitost od njegova uvođenja 2002. godine nije dogodila, barem kada je o većim mirovinama riječ.
Manji doprinosi znače još manje mirovine
Država je u 2018. ušla s pomalo populističkim povećanjem minimalne plaće na slavodobitne 2.752 kune, dakle za stotinjak kuna, koliko je njezino povećanje iznosilo i godinu dana ranije. U bruto iznosu to je 3.439 kuna pa se lako može zaključiti da se na temelju takvih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje ne može očekivati pristojna mirovina. Pritom, osnovica za obračun doprinosa kod minimalne plaće umanjuje se za 50 posto njezinog iznosa, što na ruku ide poslodavcu, ali ne i radniku te u konačnici državnom proračunu. Način je to za njegovanje minimalne plaće kao “najpovoljnije” opcije zaposlenja ne samo s punim radnim vremenom, nego često i prekovremenim satima i vikendima.
Takva povećana, ali i dalje krajnje nepovoljna, minimalna plaća u pitanje dovodi najmanju mirovinu ostvarenu za 40 godina radnog staža, a koja iznosi 2.454 kune. Na taj način gubi se logika socijalnog sustava, kao i kod usporedbe zajamčene minimalne naknade, odnosno socijalne pomoći koja iznosi 800 kuna, dok mirovina za 15 godina staža iznosi 920 kuna. Tako pojedini samci ostvaruju veću socijalnu pomoć uz dodatne naknade, nego što iznosi minimalna mirovina.
Povlaštenima na teret običnih
Nadalje, unatoč krizi mirovinskog sustava, država je krajem prošle godine za deset posto povećala mirovine povlaštenih skupina, među kojima su saborski zastupnici, akademici, branitelji, borci iz davne prošlosti, djelatne vojne osobe, policijski službenici i ostali, mada su i među njima velike razlike pa ih ne bi ni valjalo trpati u isti koš. Kao što ni određene kategorije povlaštenih mirovina, poput onih saborskih koje iznose 9.550 kuna, nipošto ne bi trebale ići na teret mirovinskih fondova punjenih novcem običnih radnika, među njima i onih na minimalcu. Ove godine tu je i isplata 187 milijuna kuna mirovinskog dugovanja pripadnicima HVO-a, ali i “Royalcima” za neisplaćene dokupljene mirovine koje će državu dugoročno koštati čak stotinu milijuna kuna.
Uz to, najugroženije socijalne kategorije i dalje ostaju netaknute pa su tako umirovljenici sve glasniji u traženju ne samo povećanja postojećih mirovina, nego i rješavanju pravnih pitanja i mogućnosti poput fleksibilnijeg prava na rad uz zadržavanje mirovine, kao i prava na određeni postotak partnerove mirovine uz onu vlastitu. Za sada, za njih sluha nema i za zaključiti je da je državi ipak povoljnije donositi socijalne odluke za pojedine kategorije društva, jer one naprosto u čitavoj sumi – manje koštaju. Tako je jeftinije davati po 400 kuna mjesečno za 3.860 oštećenih prijevremeno umirovljenih državnih službenika ili po tisuću kuna više za 655 umirovljenih saborskih zastupnika (među njima je osmero novih u zadnja tri mjeseca te će samo oni koštati milijun kuna godišnje) nego davati i sto kuna više za 1,1 milijun umirovljenika. No, na taj način samo se produbljuju razlike između onih koji imaju i onih koji nemaju. Jer, novca očito ima, samo je pitanje kome će on biti raspoređen.
Čak pola milijuna hrvatskih umirovljenika, prema dostupnim podacima, živi ispod linije siromaštva od 2.180 kuna. S druge strane, iznos jednak ili veći od prosječne hrvatske plaće od oko 6.000 kuna ne prima ni dva posto “običnih” umirovljenika.
