Dok umirovljenici brinu zbog poteškoća u kojima se nalazi mirovinski sustav, mnogi današnji osiguranici o mirovinama još i ne razmišljaju.
Trebali bi početi, jer imaju dvostruko više razloga za brigu – nesigurno tržište rada, sa sve češćim oblicima prekarnog zaposlenja, imat će dalekosežne posljedice i na mirovinski sustav budućnosti.
Televizijski novinar i voditelj Goran Milić, koji je tijekom svoje karijere snimio nekoliko putopisnih emisija, u jednoj od epizoda serijala „Idemo u Australiju i novi Zeland“, intervjuirao je dvoje novopečenih australskih umirovljenika. Vitalni supružnici, i dalje snažni, nasmiješenih su lica pred kamerama ispričali Miliću kako su nakon odlaska u mirovinu odlučili kupiti kamper kućicu i s još nekoliko svojih prijatelja proputovati čitavu Australiju, ogromnu zemlju-kontinent. Djecu su othranili i školovali, mirovine su zaradili, dio ušteđevine uložili te sada od prinosa ostvaruju zaradu, što im omogućuje da u mirovini doista uživaju. U današnjoj Hrvatskoj, nažalost, takve su priče prava rijetkost, a sintagme „zlatne godine“, „zasluženi odmor“, „mir u mirovini“ zvuče, u najmanju ruku, neukusno; a mnogi ih umirovljenici doživljavaju kao izrugivanje ili čistu provokaciju.
Ostavimo li za trenutak probleme sadašnjih umirovljenika po strani, te se zapitamo mogu li makar budući umirovljenici računati na scenarije umirovljenja nalik ovima iz Milićeve reportaže, suočeni s brojkama i realitetom hrvatske zbilje bit ćemo primorani ugasiti televizor, ili makar prebaciti program, jer niti jedna najava o rješavanju problema hrvatskog mirovinskog sustava ne ulijeva povjerenje da će do spomenutog ishoda i doći; naprotiv, građani sa strepnjom dočekuju svaku odluku koja se tiče mirovina; oni koji to još uvijek mogu okreću se vlastitoj štednji, a oni koji nemaju odakle štedjeti suočavaju se sa strahom koji uzrokuje niz crnih prognoza.
Di su pare?
Hrvatski mirovinski sustav uređen je tako da danas radno aktivni zaposlenici plaćaju 15 posto svoje plaće za financiranje mirovina današnjih umirovljenika; sustavom tekuće raspodjele novac iz mjeseca u mjesec dolazi i automatski odlazi. Svake godine novca za isplatu mirovina nedostaje, jer u iseljavanjem i starenjem stanovništva pogođenoj Hrvatskoj ne radi dovoljno ljudi koji bi doprinosima iz svojih plaća mogli pokriti iznose mirovina postojećih umirovljenika. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) u svom je izvješću za 2016. godinu objavio da je 20,298 milijardi kuna za mirovine prikupljeno doprinosima, a država je iz kategorije ‘općih prihoda i primitaka’ proračuna izdvojila gotovo jednaku cifru – 18,379 milijardi kuna. Prihodi od doprinosa pokrivali su, dakle, 52,44 posto rashoda za mirovine, dok je država osigurala preostalih 47,48 posto. A osigurala ih je, dakako, opet novcem građana, ovog puta prikupljenim od poreza.
Zašto nedostaje novca u prvom stupu? Uzroci su svakako demografske i gospodarske prirode, poput starenja stanovništva, iseljavanja,
nezaposlenosti i ostalih faktora; novca nedostaje i uslijed tranzicijskog troška uvođenja drugog stupa – 5 posto doprinosa koji odlaze u drugi stup svake godine generiraju 5 milijardi kuna manjka za prvi stup. Ideja je bila da će prinosi u drugom stupu i oporavak gospodarstva s vremenom anulirati taj trošak, no to se do danas nije dogodilo. Tako je 2016. godine, navodi HZMO, iz proračuna za sanaciju tog godišnjeg manjka stiglo 6,585 milijardi kuna.
Manjak nastaje i zbog mirovina koje se isplaćuju pod povoljnijim uvjetima i posebnim propisima, iz prilično jednostavnog razloga – te mirovine u najvećoj mjeri nisu pokrivene doprinosima, a njihov poseban status je nešto što se država obvezala ispunjavati – 2016. iz proračuna je za isplatu tih mirovina HZMO-u isplaćeno 5,385 milijardi kuna.
Vlada je u Nacionalnom programu reformi u travnju ove godine objavila da proračunske subvencije za mirovine iznose „nešto više od“ 4,85 posto bruto domaćeg proizvoda, dok planirani rashodi za mirovine, stoji u Programu konvergencije, iznose 10,4 posto BDP-a; prihodi od mirovinskih doprinosa, navodi se u istom dokumentu, iznose otprilike 5, 85 posto BDP-a.
Ovim ‘aranžmanom’ mirovinskog sustava najnezadovoljniji su sindikati umirovljenika, što je logično, ako uzmemo u obzir da je njima najvažnije da bude novca za isplatu mirovina njihovih današnjih štićenika, koji mirovinu primaju samo iz prvog stupa i kojima pet posto doprinosa koji odlaze u drugi stup predstavljaju samo manjak za isplatu njihovih mirovina. Sindikati bi tako najradije da se drugi stup ukine, odnosno učini dobrovoljnim i da u njemu svatko štedi za svoju mirovinu prema vlastitim mogućnostima i željama, a da dvadeset posto novca od doprinosa ide u prvi stup, te se mirovine nastave isplaćivati samo iz njega. Model tri stupa sindikati nazivaju pogubnim za države i neprestano ponavljaju koliko je takozvani model Svjetske banke štetan za države – Poljska i Mađarska ukinule su ga, dok ga susjedna Slovenija nikad nije ni uvela, procijenivši da bi tranzicijski trošak pogubno djelovao na njihovo gospodarstvo. Tvrde i da korist od ovog modela imaju samo banke koje upravljaju mirovinskim društvima, jer osim što od članova prikupljaju razne naknade, država se zadužuje kod njih posuđujući novac koji joj nedostaje, te ga kasnije vraća bankama uz pripadajuću kamatu.
Dio ekonomista, s druge strane, upozorava na dramatične učinke koje smanjivanje broja osoba u radnoj dobi, pad zaposlenosti, pogoršanje omjera broja uplatitelja doprinosa i umirovljenika zbog nisko utvrđene zakonske dobi za odlazak u starosnu i prijevremenu mirovinu, velik broj korisnika invalidskih i povlaštenih mirovina, kao i smanjivanje broja osiguranika zbog zatvaranja poduzeća i ograničenih mogućnosti zapošljavanja ima na mirovinski sustav; tvrdeći da on umjesto prvotne zadaće smanjenja rizika starosti, invalidnosti i smrti sada služi za ublažavanje socijalnih poteškoća i nezaposlenosti.
Prvi i drugi stup – u čemu je razlika?
U prvom stupu mirovina se određuje primjenom zakonske formule za određivanje mirovine, zbog čega ona ne ovisi izravno o visini uplaćenih doprinosa. Imate li plaću iznad 10 tisuća kuna ili plaću ispod 3 tisuće kuna, imat ćete sličnu osnovnu mirovinu iz prvog stupa. Postoji međuovisnost dužine i visine uplaćivanja doprinosa s visinom mirovine, ali i zaštitne mjere solidarnosti i socijalne preraspodjele u korist osiguranika s nižim mirovinama preko najniže i najviše mirovine, što povećava socijalnu sigurnost i smanjuje siromaštvo korisnika mirovine. U prvom stupu također su sadržane mirovine koje se određuju prema posebnim propisima, kao što su invalidske ili obiteljske mirovine,
mirovine hrvatskih branitelja, mirovine za osobe koje ostvaruju benifcirani radni staž. Većina tih mirovina je samo djelomično pokrivena doprinosima.
Osim redistributivnog prvog stupa, mirovine u drugom stupu temelje se na načelima kapitalizacije, definiranih doprinosa, aktuarske računice, uzajamnosti, i disperzije rizika. U drugom stupu svaki pojedinac štedi za vlastitu mirovinu – nema solidarnosti i socijalne redistribucije. Pet posto doprinosa koji se izdvajaju iz vaše plaće za mirovinu iz drugog stupa samo su vaši, vaši i od mirovinskog društva koje njima upravlja, ulažući prema načelu kapitalizacije, čime izravno utječu na vrijednost vaše mirovinske štednje. Iznos mirovine koji ćete jednog dana dobivati iz drugog stupa ovisi o uplaćenim doprinosima, ali i realnom prinosu koji će mirovinsko društvo ostvariti na isti taj novac na tržištu. Ako fondovi budu uspješno ulagali, prinosi će povećati vrijednost naše mirovinske štednje. Ako budu neuspješni u ulaganjima, izgubit će naš novac na tržištu, zbog čega nam posljedično prijeti nizak iznos mirovine iz drugog stupa. Što možemo učiniti po tom pitanju? Gotovo ništa.
Država je mirovinskim društvima dala odriješene ruke da s 5 posto doprinosa iz plaće svakog osiguranika u fondovima trguju na tržištu kapitala. Podaci Hanfe (Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga) pokazuju da je u prvih deset mjeseci 2017. godine na račune ukupno 1,83 milijuna članova četiri hrvatska obvezna mirovinska fonda uplaćeno 4,7 milijardi kuna doprinosa – 266 milijuna kuna više u odnosu na prvih devet mjeseci prošle godine. Svaki osiguranik drugog stupa mora biti članom jednog od četiri obavezna mirovinska fonda koji posluju u Hrvatskoj. Unutar fonda postoji mogućnost izbora želite li biti u rizičnoj A kategoriji, u kojoj se na tržištu može naći do 55 posto neto vrijednosti imovine fonda, ili se odlučujete za kategoriju B, gdje je taj iznos 35 posto imovine fonda, odnosno kategoriju C, gdje je zbog sigurnosti imovine fonda ulaganje u prenosive vlasničke vrijednosne papire zabranjeno.
Hanfa definira uvjete promjene fonda ili kategorije unutar fonda:
„Ako želite postojeći obvezni mirovinski fond, to možete učiniti na šalteru REGOS-a i u poslovnicama FINA-e, pod uvjetom da je prošlo više od 14 dana od prethodne promjene mirovinskog fonda“.
Ako želite mijenjati kategoriju (A, B ili C) obveznog mirovinskog fonda, to možete besplatno učiniti, ali:
„Tek kada navršite broj godina koji je djeljiv sa tri (npr. 27 godina, 36 godina, itd.), i to samo u kalendarskom mjesecu u kojemu ste rođeni.“
Kao član fonda, nemate nikakvog utjecaja na odluke kako će mirovinsko društvo ulagati vaš novac. Sve što možete učiniti jest promijeniti fond, ali, ni u novom fondu ne možete utjecati na odluke upravljača fondom; preostaje vam samo mogućnost promjene mirovinskog društva svakih nekoliko godina (ako želite proći bez plaćanja izlazne naknade).
Kakva je budućnost dvostupaša?
Svi osiguranici drugog stupa ostvarit će, dakle, dvije mirovine – osnovnu mirovinu iz prvog stupa, koja će neznatno ovisiti o plaćama osiguranika te u prosjeku iznositi 50 – 60 posto iznosa mirovine koju bi za isti staž ostvarili da su osigurani samo u prvom stupu, te mirovinu sa svojih računa u drugom stupu. Korisnici osnovne mirovine koji su osigurani u dva stupa neće imati pravo na najnižu mirovinu, koju ostvaruju osigurani isključivo u sustavu generacijske solidarnosti. Nevolja je u tome što će osigurani u oba stupa koji imaju niske plaćama i niskim doprinosima ostvarivati niska ukupna mirovinska primanja, manja od najniže mirovine na koju bi imali pravo u slučaju ostvarivanja mirovine samo u prvom stupu, a ova opasnost prijeti i onima koji tijekom određenog razdoblja, ili čak nekoliko puta tijekom radnog vijeka, budu imali značajnih prekida u stažu. O tome se u javnosti gotovo i ne raspravlja, premda je za dobar dio mladih ljudi koji su nekim čudom ipak odlučili ostati u Hrvatskoj realnost rad (ako imaju sreće da uopće rade) u nekom od prekarnih oblika zaposlenja – ugovor o radu na određeno vrijeme, rad posredništvom agencije, ugovor o radu u nepunom radnom vremenu, ugovor o radu na izdvojenom mjestu rada ili ugovor o radu za stalne sezonske poslove. Ne postoji harmonizacija tržišta rada i mirovinskog sustava, a taj nesklad odrazit će se i na buduće mirovine.
Prvi stup dugoročno će se pretvoriti iz općeg sustava socijalne sigurnosti kod slučaja starosti, invalidnosti i smrti u sustav osiguranja tek osnovne razine socijalne sigurnosti. To danas znači model tri stupa – socijala iz prvog stupa, nesiguran iznos isplata iz drugog te eventualno vlastita štednja za starost.
Suočeni smo s dvostrukom nemoći – nemamo nikakvog utjecaja na odluke koje Vlada donosi po pitanju mirovina iz prvog stupa – hoće li proširiti korisnike prava na dodatak mirovinama, hoće li provoditi usklađivanja mirovina s porastom cijena i inflacijom, hoće li postrožiti penalizaciju za raniji odlazak u mirovinu ili kriterije za dodjelu invalidskih mirovina. S druge strane, nemamo ni utjecaj na menadžerske odluke o načinima ulaganja novca koji se prikuplja od doprinosa koje plaćamo u drugi stup. U oba slučaja pretpostavka je postojanje povjerenja, koje sve više erodira u hrvatskom društvu – oko ograničenih resursa vodi se borba različitih interesnih skupina; sadašnji umirovljenici žele svoje mirovine, a ne socijalnu pomoć, pozivajući se na doprinose koje su uplaćivali tijekom svog radnog vijeka; sadašnji osiguranici nemaju povjerenja da će mirovinski sustav u ovom obliku, ako uopće, opstati do vremena kad budu odlazili u mirovinu – mnogi se zalažu za smanjenje doprinosa kako bi od plaće mogli samostalno štedjeti novac za isplatu vlastite mirovine; država se suočava s odlukom – smanji li izdvajanja za prvi stup, a poveća za drugi, u situaciji bojažljivog rasta gospodarstva manjak u državnom proračunu bit će još veći, a ne poveća li izdvajanja za drugi stup postavlja se pitanje zašto ga se uopće uvodilo (pretpostavka održivosti drugog stupa je postepeno povećanje izdvajanja iz doprinosa u drugi stup, sve dok ne dosegne 10 posto doprinosa). Ostaje i nejasno zašto se proširuju prava određenih skupina u sustavu u kojem je upitno poštivanje osnovnih prava širokih slojeva stanovništva; takve odluke generiraju ogorčenje i nezadovoljstvo, dovodeći do novih podjela u ionako podijeljenom društvu.
Umirovljenici se osjećaju prevareni i zapostavljeni, dok osiguranici i dalje plaćaju za njihove mirovine, iako uz sve glasnije negodovanje i slabiju motivaciju za duljim ostankom u svijetu rada. Mirovinski sustav pokazuje se kao još jedan generator nezadovoljstva i nejednakosti u društvu koje se polako odriče solidarnosti u svrhu spašavanja gole egzistencije svojih članova, rezultirajući urušavanjem tog društva u raspršene skupove atomiziranih pojedinaca.
