Milanovićeva pobjeda nije ni trijumf SDP-a ni poraz HDZ-a: Ovo je tajna njegova uspjeha
Prevelika razlika u glasovima ide u prilog činjenici da dobar dio birača ne veže Milanovića ni uz SDP ni protiv HDZ-a. Ni predsjednik sam očito nije svjestan da ga ljudi, neopterećeni lijevo-desnom bipolarizacijom, vole upravo zbog njega samoga. Lider s karizmom rijetko se viđa u hrvatskoj politici. Milanović javnost već godinama osvaja narodnim poslovicama i poetskim usporedbama, a sve to upakirano u robusni državnički gard. Domoljubni element kao predsjedniku ne može mu zamjeriti ni ljevica pa je ovaj karakterni lik iz ruskog romana očito pogodio recept uspjeha.
Zoran Milanović | Ured predsjednika
Ni politički analitičari nisu imali puno toga za reći nakon posve očekivane pobjede Zorana Milanovića. Izborne analize triju televizijskih kuća završile su ranije od predviđenih kasnovečernjih termina, a posljednja se još držala zanimljiva ekipa komentatora na Novoj TV. Tu je Boris Jokić kazao da bi himnu na predsjedničkoj inauguraciji ovoga puta trebao pjevati Bare. Takav prijedlog možda najbolje opisuje ozračje koje vlada oko hrvatskog predsjednika.
Dodatne glasove dobio je baš zbog – njega samoga
Očekivanost pobjede pomalo je umanjila njezin značaj, jer sa 75 posto glasova ovo je jedna od najvećih predsjedničkih pobjeda u hrvatskoj povijesti. Istovremeno, i jedan od najvećih poraza, u ovom slučaju Dragana Primorca. Opće mišljenje je da je to ujedno i debakl HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića, dok gotovo nitko ne spominje suprotnu tezu, da je izborni rezultat pobjeda SDP-a. Zapravo, nije ni jedno ni drugo. Ni Milanović sam ne ističe da su ga građani birali zbog najveće vrijednosti koju svaki čovjek ima, njega samoga. Možda on toga nije ni svjestan, jer u posljednje vrijeme u nastupima daje naslutiti da ima neki problem sa samopouzdanjem. Ako pitamo pak više od 1,2 milijuna građana brojčano sve manje Hrvatske, ne bi trebao imati, jer ga birači naprosto vole. Da, dio zato što je SDP, dio zato što nije HDZ, ali ovoga puta bipolarizacija društva nije presudila u ‘plebiscitarnoj’ pobjedi.
Da jest, ne bi Milanović dobio triput više glasova od svog suparnika, kojeg gotovo nitko nije shvatio ozbiljno. Dok se za Primorca može reći da su ga birali oni koji su za HDZ ili barem protiv SDP-a, aktualni predsjednik očito je skupio glasove s puno šireg političkog spektra od rastezljive ljevice. Sam je u izbornoj noći čestitao biračima HDZ-a koji su mu dali glas, jer matematički tako doista i ispada. Uzmemo li laički u obzir da polovina birača inače podržava HDZ, a polovina SDP, pri čemu ih je nešto više udesno, onda je Milanović u pravu. Postavlja se pitanje što to on ima da može privući građane koji inače ne bi ni u ludilu glas dali nekom drugom ‘lijevom’ kandidatu. Nesporno je da ima ono nešto što se često naziva karizmom vođe.
Jedan od rijetkih političara s karizmom
Karizma je osobina pojedinaca da svojom pojavom i nekonvencionalnim idejama inspirira druge i potakne ih na djelovanje. Definicija je mnogo, a koju god da izaberete, Milanović se u nju potpuno uklapa. Hrvatska politika nije imala mnogo takvih ličnosti, niti su sve one bile autentične, ali su ostavljale takav dojam. Pozitivan primjer karizme bio je Vlado Gotovac, nešto manje pozitivan Franjo Tuđman, dok je Ivo Sanader utjelovio lik karizmatičnog, ali zločestog lidera, Darth Vadera hrvatske politike.
Da ljudi Milanovića već dugo ne vežu uz SDP, pokazuje i njegov prilično glup pokušaj da uoči parlamentarnih izbora iz uloge predsjednika uskoči u onu premijersku. Osim što ga je zaustavio Ustavni sud, popularnost među biračima mu je u to vrijeme čak i pala. Posve je jasno, građani ga žele u ulozi predsjednika, za što je sam zaslužan. Nakon premijerskog mandata tijekom kojega se mnogima zamjerio kontroverznim stavovima Milanović je, da bi uopće mogao pobijediti Kolindu Grabar Kitarović, morao zauzeti drugačiji stav. Radikalni ljevičar odjednom je postao naglašeni domoljub, ali taman u onolikoj mjeri u kojoj je to prihvatljivo i lijevima i desnima. Doista, poentirao je kao domoljub čak i ispred nekih Plenkovićevih poteza, koji je u prvi plan stavio europoljublje, a što mu posebno zamjera njegovo tradicionalno biračko tijelo.
Tradicionalno društvo voli i tradicionalne vrijednosti
‘Tradicionalno’ u hrvatskom društvu znači starije, najbrojnije biračko tijelo građana starijih od 60 godina. Oni su doista većinom birali predsjednika. Premda Primorac, u javnom nastupu posve lišen svake karizme, nema loše reference izbor je logično pao na Milanovića. Ciničnog, buntovnog i duhovitog lika sa stavom. Milanovića kojemu s predsjedničke pozicije više nisu tako mrski generali, branitelji, vojska, granice i nacionalni identitet uopće. Milanovića koji kao iz puške kaže da su Srbi njegovima palili kuće, koji pobjednički govor završava s ‘domovini vjerni’ što kao premijer nikada ne bi izustio.
Možda i najvažnije, Milanović je simpatije godinama osvajao dovitljivim izjavama u kojima često koristi narodne poslovnice, književne usporedbe, citate iz pjesama, čime je pokazao da ima smisla za humor, a da taj humor proizlazi iz znanja. To znanje očito je radije skupljao iz poezije i književnosti, premda je bio izvrstan student prava. Njegov poetski stil u maniri ruskih pjesnika pronašao je tijekom pet godina predsjedničkog mandata put do većine birača, a ako je suditi po ruci suradnje koju je pružio HDZ-u, čeka nas uzbudljivi mandat. Simboliku nosi i njegova plava kravata iz izborne noći, baš onakva kakvu je nosio i tijekom sučeljavanja. Ovaj čovjek grandiozne inspiracije i trenutka svjestan je i sam da mu za uspjeh nije potrebna stranka koja je upravo posljednjih godina doživjela najveći raskol i neuspjeh, što se za Plenkovićev HDZ ne može reći.
__________________________________
*Komentar je stav autora i ne odražava stav redakcije
