Više ne znam da li je to san, il’ sam stvarno nekad bio dijete, riječi su pjesnika Enesa Kiševića kojih se često sjetim. Nekada su se djeca igrala na svježem zraku, često nemajući ništa osim mašte, a danas žive u moru računalnih igrica i aplikacija na mobitelu… Sjede satima pred pametnim televizorom koji su njihovi roditelji kupili u trgovačkom centru s kruhom i mlijekom. Ali, što kada se on pokvari?
Pixabay
Što radi novinar kada nestane struje? Čita novine. Ovaj vic prikaz je otužne, ali istinite stvarnosti u kakvoj živimo. Isto se događa kada nam „crkne“ televizor. Novi pametni TV kupili smo prije dva ljeta u trgovačkom centru trenutno najpoznatijeg blogera, uopće ne razmišljajući da ćemo petogodišnju garanciju ikada koristiti. Naime, jedni smo od onih koji su donedavno vjerovali u one stare, pouzdane kutije koje će prije pregaziti vrijeme, nego kvar. Ne treba ni kazati da je novi uređaj ipak prava revolucija te, baš kao i prethodni, predstavlja središnje mjesto okupljanja kao u svakom poštenom hrvatskom domu.
Doduše, malo je teže na njega namjestiti heklani tabletić, jer je puno mršaviji. O njemu je posebno ovisan otac koji je nakon moždanog udara uglavnom vezan za kuću i nema previše toga što bi cijeli dan radio. Zahvaljujući TV-u zna sve sportske rezultate, ali i saborske rasprave, dok mama najviše voli filmove. E tu dolazi i do onih dobrih starih ratova između mojih „60 plus“ roditelja oko toga što će se gledati. Srećom, mene u takvim slučajevima i dalje služi dobra stara „kutija“.
Obiteljsko božanstvo mora na servis
Naš novi, skupi televizor jučer se upalio samo sa zvukom, bez slike. Prvo što ćete napraviti, naravno, je pokušati najmanje 20 puta ugasiti i upaliti ne bi li se slika u jednom trenutku misteriozno ukazala, a kada ni to ne pomogne, mudro ćete iskopčati TV iz struje. Opet ništa. Postavke ne pomažu, jer ih ne vidite na mračnom ekranu. Surfam po internetu, a tata penzić ne zna u što bi drugo gledao iako nije prošlo ni nekoliko sati od kvara. Nađem na forumu da je vjerojatno otišlo pozadinsko svjetlo. Uviđam da obiteljsko božanstvo mora na servis. Ali, gdje su račun i garancija te jesmo li sačuvali kutiju?
Nakon nekoliko sati mama pronalazi račun koji je potpuno izblijedio, ali još se naziru datum i cijena. Garancije nema, a kutiju pronalazi u podrumu, uzimajući ljestve kako bi je dohvatila uz pomoć očeva zamjenskog štapa za hodanje. Sve to preko automobilskih guma, WC stolice i sličnih bizarnih akrtikala. Pronalazimo dakle sve osim garancije i otkrivamo da za tu marku televizora postoji ovlašteni servis u našem gradu, inače bismo ga morali slati u Rijeku. Nije teško izračunati da bi s dostavama, nabavom dijelova i popravkom, TV mogli očekivati taman pred Svjetsko prvenstvo u Rusiji.
Bez ljubaznih ljudi se ne može
Pokušavam smjestiti televizor u originalnu kutiju, ali sada ima noge pa to nije izvedivo. Pokušavam skinuti noge, ali šarafi se ne pomiču ni milimetra. Odlučujem sve nositi zasebno, no prije toga treba očisti auto od snijega. U očišćeni auto nosim prvo TV pa se vraćam po kutiju i ostalo. Konačno je sve spremno, okrećem ključ u bravici, a stari puntić ne pušta ni glasa. Srećom, tu je dobri duh zgrade, desetljećima umirovljeni susjed Joža koji se razumije u sve popravke i vješto ih obavlja unatoč poznim godinama. Najvažnije, uvijek je spreman pomoći.
Povežemo akumulatore na kleme, auto kresne od prve i krećem na servis. Ljubazna gospođa traži garanciju koju nemam. Kaže, poslat će zahtjev za novi garantni list, ali to će potrajati. Govorim da garanciju nismo dobili, a ona mi objašnjava da obično bude zalijepljena na kutiju u foliji. Idem po kutiju i u donjem bočnom kutu ugledam čarobni plavi listić. Ne bih se toliko razveselila ni ljubičastoj čokoladi od 300 grama. Ukoliko potrebni dio postoji na skladištu u Hrvatskoj, nemamo brige i TV će biti popravljen kroz par dana, objašnjava nam, no u suprotnom se čeka dostava iz Turske.
Što smo radili kada nismo imali televizor?
Tjedni bi mogli proći bez televizora u kući. I da su dani, kako ih popuniti, što raditi? Pitala sam mamu što su ljudi nekada radili kada nisu imali televizor. Radilo se u vrtu, boravilo na dvorištu, razgovaralo… Strašna je to spoznaja da starimo buljeći u televizor. Sada opet moramo biti obitelj. Razgovarati, družiti se, popunjavati tišinu međusobnim glasovima, izaći iz imaginarnog svijeta u onaj stvarni, pravi, opipljivi.
Pitam se, kuda smo to došli kada za knjigom posežemo tek kada nema ništa na programu, a isto činimo i kada su vještine u pitanju, pa tako i one socijalne. Ne javimo se prijatelju na telefon zato što zove u vrijeme serije, pijemo kavu gledajući vijesti, meljući sadržaje koji zapravo melju nas. O tome ne razmišljaš kada se budiš i liježeš pritiskom na gumb daljinskog upravljača. Kvarovi, a pogotovo popravci, znaju zakomplicirati život jer te čupaju iz zone ugode, ali možda baš zato nekada dođu kao blagoslov da bismo uistinu živjeli.
