[KOMENTAR] Vrijeme je da se suočimo s istinom: Živimo jadnije da jadnije ne možemo
“Jadni smo, jadni da jadniji ne možemo biti. Od mirovina nemamo ni za novine, od plaća ni za kavu, od stipendija ni za kolač s kolegicama s predavanja… Nije bilo bolje u Jugoslaviji, nije bolje ni sada, a ako nastavimo spavati, neće nam bolje biti ni sutra. Jedino nam preostaje sve skupa zapakirati u skromnost i vjeru u Boga ili prirodu pa radost potražiti daleko izvan naših novčanika.”
Ilustracija: Rawpixel
Hrvati su istrenirani da imaju malo. Male plaće, male mirovine, malo svega. Još je veća tragedija što su istrenirani misliti da je to malo zapravo puno, a da to pritom uopće nema veze sa skromnošću, nego posvemašnjom malograđanštinom. Po mentalitetu smo u mnogočemu slični prosječnom Amerikanacu iz predgrađa, samo što taj prekooceanski „susjed“ ima neusporedivo viši standard i veća prava nego što bi si mi Hrvati to ikada mogli i zamisliti.
Mi vidimo filmsku sliku piva i pohanog mesa pa odmah pomislimo da dijelimo istu sudbinu, osim što smo pametniji. Ma figu smo pametniji kada od svojih plaća, a kamo li mirovina, desetljećima nismo vidjeli more, provodeći ljeta smatrajući da smo se počastili ako smo otišli na sladoled.
Nijemci jedu naše jastoge, a mi tunu iz konzerve
I ne, nema to veze s HDZ-om, koliko god bi neki htjeli vjerovati da ima. Ništa bolje nije bilo ni u socijalizmu. Istina, tada smo svi ljetovali u hotelima, ali smo isto tako do njih putovali u trećerazrednim automobilima, jedući kuhanu mrkvicu i grašak, nakon čega bi se s familijom uputili na terasu gdje se odvijalo vrhunsko kulturno događanje, koncert “one man” benda. Jadranske jastoge jeo je Nijemac koji ih jede i dan danas. Mislim da shvaćate poantu.
Da, vidjeli smo barem Jadran i mislili smo da nas to čini imućnijima u odnosu na ostale bijednike. Danas ga ni ne vidimo, a ako ga i vidimo, ljetujemo u apartmanima za 30 eura jedući tunjevinu, ali ne onu svježe ulovljenju u čarobnim morskim dubinama, nego iz konzerve na akciji. Piše na njoj da je “prugasta” i da je iz Gane. Gana je u Africi!
Jesmo li bili sretni? Naravno da jesmo, jer smo živjeli svi manje-više jednako u „bratstvu i jedinstvu“. Da si i htio kao svaki normalni čovjek osjećati malo jala prema svom susjedu, nisi imao na temelju čega. Pravi jal došao je nakon rata kada se krenulo grabiti lopatom. Povlaštene mirovine dobivene preko veze, vikendice kupljenje u bescjenje zahvaljujući korumpiranim direktorima, nagomilavanje čega god je potrebno samo da bi se osjećali superiornije od susjeda kojemu trava u dvorištu preko plota nikada nije postala zelenija.
Ali, da se ovo ne bi pretvorilo u priču o nekim endemskim tajkunima i lažnim braniteljima, i obični puk postao je leglo korupcije. Pod krinkom ratnih trauma i parolom “jer ja to zaslužujem” krenula su i zapošljavanja preko veze, krađe goriva, šuma, a majstori smo postali i u izbjegavanju plaćanja poreza, ne u ime anarhije, nego u ime snalažljivosti kako bismo istom onom susjednu dokazali da je idiot kaj ne zna iskoristiti situaciju.
Bili smo sretni prije Domovinskog rata. No, jesmo li? Mir je tada značio samo odsustvo oružja, ali ne i mržnje u svakodnevnim međuljudskim odnosima, a koja je na kraju i dovela do razdora i razaranja na kojima nikada nitko nije smio profitirati, da je stoput “zaslužio”.
Opasna kombinacija neimaštine i mentaliteta
I tako, malo po malo, nastajale su vile koje su uvijek bile za nekoga drugoga, za nekih drugih 200 obitelji dok smo mi sa svojom jednom godišnje uspjeli iz Vinkovaca stići do nekog bijednog odmarališta koje smo platili na 12 rata.
Ima jedan kolumnist, Goran Vojković koji za Index često provlači tu tvrdnju da su Hrvati istrenirani na niske plaće, a posljedičnom tomu i na niske mirovine. Vojković je inače pravni biznismen, profesor, doktor znanosti koji je svoje znanje znao unovčiti. I onda kada vam jedan tako imućni gospodin malo-malo piše da su nam zarađena primanja na razini socijalne pomoći, malo se zabrinete…
“Čuj stari, ja ti radim za 6.000 kuna, trebalo mi je 20 godina da doguram do plaće koja je i dalje ispodprosječna, a onaj moj susjed s fakultetom ti je na minimalcu. Tko mu je kriv. Mogao se utrpati u poglavarstvo preko stranke, ali glumio je nekog poštenjačinu.”
Opasna je to kombinacija s hrvatskim mentalitetom koji nagoni gospođu da se čitavu zimu hvali prijateljicama s Varteksovim kaputom. Milostiva, pa ako si u 25 godina rada ne možete priuštiti pošteni kaput, onda čemu sve to? A zapravo, stvarnost je takva da većina ne može. Oni mlađi podižu djecu i krpaju kraj s krajem između kredita i minusa na tekućem pa im je i “sekendhendac” za 7 kuna sasvim okej, a penzioneri nemaju ni za poštene čarape.
Vratila se u Zagoru s 2.900 eura mirovine i kopa vrt
Jadni smo, jadni da jadni ne možemo biti. Od mirovina nemamo ni za novine, od plaća ni za kavu, od stipendija ni za kolač s kolegicama s predavanja… Nije bilo bolje u Jugoslaviji, nije bolje ni sada, a ako nastavimo spavati, neće nam bolje biti ni sutra. Jedino nam preostaje sve skupa zapakirati u skromnost i vjeru u Boga ili prirodu pa radost potražiti daleko izvan naših novčanika.
Ima jedan video koji se ovih dana vrti na Youtubeu. Produkcija je amaterska. Muškarac i žena u vrtu. Ako ste pomislili na nešto prosto, onda ste stvarno perverzni. Priča je sasvim drugi žanr. Ona je umirovljenica koja se vratila iz Njemačke i ima 2.900 eura mirovine. Poanta videa je da unatoč tomu sadi i uzgaja voće i povrće u svom vrtu, tamo negdje u bespućima Dalmatinske zagore, sretna kao malo dijete u svom krevetiću. Mogla je ona doći i izigravati veliku gospođu koja svaki dan ide do grada na frizuru i nokte, ali eto, žena je i punog novčanika shvatila da nije u šoldima sve. Ipak, svaka normalna država morala bi nam dati priliku da izaberemo jedno ili drugo. Ili oboje.
_____________________________________________
*Komentar je stav autora
