[KOMENTAR ] Vlada nema novca za veće mirovine, ali ima za nove luksuzne aute?
“Možda bi odricanje od službenih automobila u korist građana treće životne dobi bio tek populizam, ali makar onaj iskreni. Ako ništa, pokazao bi da Vlada ne laže kada tvrdi tri stvari; da novca nema, da je interes građana na prvome mjestu te da suosjeća s onima u potrebi”
Hrvatska nema novca za veće mirovine svojih umirovljenika, ali ima za nove luksuzne automobile političara? Dok Vlada zapravo nastoji racionalizirati troškove koje joj stvara neadekvatni mirovinski sustav sa sve većim brojem korisnika, s druge strane trećinu milijarde kuna u samo godinu dana potrošila je na vozni park.
Naime, posljednji natječaj za 1.000 novih auta, pri čemu se polovina odnosi na one osobne i limuzine, državni proračun košta čak 220 milijuna kuna. Saborski zastupnici MOST-a ovih su dana upozorili kako je Vlada u samo zadnjih godinu dana u iste svrhe potrošila čak 310 milijuna kuna.
Svakom umirovljeniku 300 kuna
Tako je, povrh ovih 220 milijuna kuna, u lipnju prošle godine izdvojeno 48 milijuna kuna za 545 vozila. Samo četiri mjeseca kasnije 13 milijuna kuna plaćene su MUP-ove blindirane limuzine, da bi u veljači 2018. bile naručene 62 luksuzne limuzine za MUP i MORH, od čega deset VIP limuzina, zajedničke vrijednosti 30 milijuna kuna.
Takva cifra građanima se čini basnoslovnom, pogotovo onim stotinama tisuća na minimalcu i ispodprosječnoj mirovini. U usporedbi s 1,1 milijuna umirovljenika prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, ovaj novac za aute na godišnjoj razini se i ne čini tako mnogo. Njime bi se, naime, svakom penzioneru u Hrvatskoj moglo dati 300 kuna, odnosno svega 25 kuna mjesečno. Malo, ali u simboličkom smislu, i te kako puno.
Možda bi odricanje od službenih automobila u korist građana treće životne dobi bilo tek populizam, ali makar onaj iskreni. Ako ništa, pokazao bi da Vlada ne laže kada tvrdi tri stvari; da novca nema, da je interes građana na prvom mjestu te da suosjeća s onima u potrebi.
Kada nema za sve, daje se onima s najmanje
No, postoji još jedno vrlo logično rješenje. Kada nema za sve, onda se daje onima koji imaju najmanje. Upravo je to učinila susjedna Bosna i Hercegovina koja je od viška u poslovanju povećala najniže mirovine, koje su ukupno triput rasle u prvom kvartalu ove godine. Mirovine do 1.000 kuna u Hrvatskoj prima više od 180.000 starijih građana. Usporedbe radi, kada bi se tih godišnjih 310 milijuna “prebacilo” njima, svatko bi dobio 1.722 kune godišnje, odnosno 143 kune mjesečno.
Nije nešto veliko, ali takvi slični potezi, uz dodatne mjere socijalne politike, mogli bi ublažiti opravdani jal naših ovršenih i u svakom smislu osiromašenih građana prema onima koji su povlašteni. Društvena nepravda u Hrvatskoj ne postoji samo između civilnih i ratnih invalida, nego i bolesnih i zdravih, nezaposlenih i zaposlenih… U svim tim korelacijama vezu kod privilegiranih čini upravo – veza. Lažna dokumentacija, poznanstva, politička podobnost, kršenje zakona bez pravnih posljedica…
Zemlja gladnih i naoružanih
U istom svjetlu otkriva se i namjera Vlada da sa 1,3 posto na čak 2 posto BDP-a poveća izdvajanja za vojsku, čime bismo postali zemlja gladnih i naoružanih. No, ne računa se pritom s time da se u navedenih 1,3 posto za obranu ne prikazuju vojne mirovine s kojima Hrvatska već ionako premašuje preporučenih dva posto izdvajanja prema standardima NATO-a. Po čemu bi se uopće u ovome trenutku moglo zaključiti da je Hrvatskoj oružje potrebnije od razvoja znanosti, posebice medicine, ili rješavanja osnovnih egzistencijalnih pitanja poput smanjivanja PDV-a na hranu i zaštite građana od raznih “utjerivača” dugova?
Kada podvučemo crtu, vidimo koliko je upitna bojazan ministra rada i mirovinskog sustava, Marka Pavića o nabavljanju gotovo 40 milijardi kuna do 2040. godine. Toliko je naime potrebno da bi se budućim umirovljenicima, osiguranima u drugom stupu, omogućio dodatak od 27 posto po odlasku u mirovinu kao i onima iz prvog stupa. No, u ovom slučaju ne radi se o velikodušnosti Vlade kao kada ona našim novcem kupuje za sebe luksuzne automobile. Radi se o uzimanju naše štednje iz drugog stupa koju ostvljamo državi prebacujući se bez nje samo u prvi stup. Sve to da bi nam se omogućilo ono što nam i pripada, bez obzira što premijer tvrdi, a to su koliko-toliko pristojne mirovine kao rezultat desetljetnih uplata u oba mirovinska stupa.