[KOMENTAR] Što me naučila umirovljenica koja je u mirovinu otišla sa 65 i 42 godine staža
Kao da nisam ni putovala, jer mi je vrijeme kratila friška umirovljenica koja je u mirovinu otišla prije nekoliko mjeseci sa 65 godina života i 42 godine radnog staža, uz još nekoliko dodatnih nepriznatih godina rada. Zanimljivo kako umirovljenici odmah otkriju taj važan podatak o sebi. Lijepo je to čuti, ali odmah u drugom dijelu te iste rečenice dolazi i informacija o visini mirovine, u ovom slučaju za rad preko svake mjere i dulji ostanak na tržištu rada, bez korištenja prijelaznog perioda za žene, mizernih 3.100 kuna.
Foto: Unsplash
Vožnja autobusima u sezoni dio je, rekla bih, jedinstvene hrvatske ponude. Prometne znanosti definitivno nam nisu jača strana. Svrha javnog prijevoza je prometna povezanost pa ipak u 2021. putnici i dalje kasne na trajekte i čekaju tri sata autobus za konačnu destinaciju, jer eto nismo naučili spojiti dolazak autobusa punog turista na kolodvor s polaskom broda iz obližnje luke. Znate, nedjelja je, idući autobus imate tek za tri sata…
Uostalom, ne moram vam objašnjavati javno-prijevozne zavrzlame koje imamo otkako svatko od nas zna za sebe, ali ne možemo se ne načuditi da je još uvijek tako. Ta neće valjda država mariti za vrijeme domaćeg svijeta koji ne potroši ni 200 kuna na povratnu kartu s umirovljeničkim popustom i sedam dana u vlastitoj vikendici doručkuje paštetu. Oni nisu gosti.
Tako je to danas, nitko nikoga više ne doživljava
Uz ljetna putovanja idu i dupkom puni autobusi. Među 50 putnika natiskanih jedne na druge nema opasnosti od korone. Šanse da netko ne sjedne do vas nisu realne, samo je pitanje koga ćete dobiti. Dok sam tipkala poruke na mobitelu, gospođa s maskom na licu pita je li slobodno, kažem automatski da naravno da je, ne obraćajući puno pažnje na suputnicu. Da me netko pitao jedno njezino obilježje, ne bih znala reći ništa. Tako je to danas izgleda, nitko više nikoga ne doživljava.
Vozimo se tako iz smjera Šibenika kao zrna u šipku negdje tamo po bespućima zadarskog zaleđa prema Stankovcima. Prijevoznik obećava dolazak u Zagreb u 15 sati, no prva dionica puta ne ulijeva povjerenje u taj podatak. Krenuli smo nešto prije 11 sati, još ako zapnemo ispred nekog tunela ili naplatnih kućica, znate i sami kako to već ide. Iznosim te dileme mami i prijateljici preko mobitela, poskakujući skupa s ostalima po dotrajaloj cesti s koje se vidi tek pokoja kuća, krš i brda. Autoput je, nadam se, blizu. Znam da je, iako se nikada ne bi reklo s tog mjesta. Idući autobus ide mi u pola 4 i ako njega propustim, čekati moram do 7 i 15 navečer, jer je nedjelja.
Ponosno radila do samog kraja za mizernu mirovinu
Završim razgovore, a žena na koju sam već zaboravila brižnim majčinskim glasom kaže: “Ne brinite se, nećete zakasniti, stići ćemo na vrijeme… Uvijek su točni, možda deset do 15 minuta razlike, ali stići ćete.”
Bilo je nešto smirujuće i dobronamjerno u njezinim riječima pa sam započela razgovor koji je na kraju trajao od Stankovaca do Zagreba. Kao da nisam ni putovala, jer mi je vrijeme kratila friška umirovljenica koja je u mirovinu otišla prije nekoliko mjeseci sa 65 godina života i 42 godine radnog staža, uz još nekoliko dodatnih nepriznatih godina rada. Zanimljivo kako umirovljenici odmah otkriju taj važan podatak o sebi. Lijepo je to čuti, ali odmah u drugom dijelu te iste rečenice dolazi i informacija o visini mirovine, u ovom slučaju za rad preko svake mjere i dulji ostanak na tržištu rada, bez korištenja prijelaznog perioda za žene, mizernih 3.100 kuna.
Na posao išla i za nula kuna
Naravno, mogla je to učiniti davno prije, s manje godina života i staža za veću mirovinu, još 90-ih, kada su domaće tvornice nudile pozamašne otpremnine, dokupljivao se staž i slično. I ova gospođa, čije lice od maske nisam vidjela sve do odmorišta, a znala sam već dosta o njoj, radila je u poznatoj hrvatskoj firmi iz koje je otišla u zasluženu mirovinu. Ni plaća nije bila neka, a na kraju balade dobila je svega 8.000 kuna otpremnine. Ne bi je ni uzela, kaže, da joj nije uplaćena na račun.
Jedini krimen ove gospođe je što je voljela raditi. Radila je cijeli svoj radni vijek, čak i onda kada joj od plaće ne bi ostajalo ništa jer bi sav novac morala dati za dadilju. Za nula kuna dizala se svaki dan po mraku, sjedala u autobus, odradila smjenu i vraćala se kasno popodne kući. U parku zgrade bi joj nezaposlene i rano umirovljenje susjede dobacile da blago njoj što radi. Ponekad od svoje plaće ne bi imala ni za kruh kupiti pa bi ga sama ispekla, a peče ga i dan danas. Nekad iz nužde, a sada iz ljubavi. Miris je to cijelog života, taj kod kuće ispečeni kruh.
Ova umirovljenica ispričala je toliko pametnih stvari da bi mogla sama pisati ove retke. O odnosu države prema starijima koji su radili više od 40 godina da danas ne bi uživali nijednu povlasticu, o dvoje djece koje je uspjela podići unatoč nedaćama, o suprugu i svekrvi teške naravi koju je poštivala jer je bila vrijedna žena. Nekoliko sati naše vožnje bila je zapravo lekcija o vrijednosti rada, čestito zarađena novca vlastitim rukama. Lekcija je to za anale, lekcija je to koju nam država drži svakoga dana. Drži, ali premalo vrednuje taj isti rad, kamo li nagrađuje.
Malo pomalo, ipak je dogurala do plodova svog rada
Tko želi raditi, za njega uvijek ima tih slabije plaćenih poslova, govori mi ova neumorna radnica. Nekada se nisam slagala s tim stavom. Smatrala sam ga protivnim svim načelima socijalne države. Zvučao je tako okrutno, kapitalistički, a najčešće su ga izgovarali oni zaposleni preko veze. Uostalom, nije li poražavajuće raditi za 2.500 kuna, koliko je prije pet godina iznosila minimalna plaća, u nekom uzavrelom pogonu.
Ali, koja je alternativa? Sjediti kod kuće, obilaziti kladionice, trošiti ono što nemaš na cigarete i pivo, dok od te plaće ipak možeš platiti režije, kupiti hranu… Mizerno, bijedno, ali jedino što se mnogima nudilo. Neki su pristajali, neki nisu. Neki su tako dogurali do te crkavice od 3.100 kuna mirovine na kojima im danas zavide oni koji nisu skupili ni deset godina staža pa su ostali ne samo bez penzije, nego čitave perspektive života.
Kada mlade generacije vide takav rezultat na kraju radne balade, živo im se počne fućkati za mirovinu. Ali, je li bolje ne dobiti ništa, dobiti 800 kuna socijalne pomoći ili naknade za starije ili tih tisuću i nešto kuna koje smo zaradili. Obje opcije su bijedne, da se razumijemo. Ali ova žena, radeći za minimalac do samog kraja, upornošću je dogurala do natprosječnih mirovinskih primanja.
Rad ne troši, rad pomlađuje ako zauzmemo dobar stav
Drugi par cipela je što ni taj iznos nije dovoljan za život, pogotovo ako želiš urediti staru obiteljsku kuću na moru na koju su ti se ponaslanjali pohlepni i deset puta imućniji od tebe. Oni koji su se rano umirovili pa zarađivali dodatno puno veće sume na crno, oštećujući ovu državu za doprinose, oštećujući mentalitetom nerada vrijednost rada.
Ljudi kao da se boje da će ih rad potrošiti, no rad pomlađuje, pogotovo onaj predan, kad u posao daš cijelog sebe, shvatiš ga kao poziv i ne živiš za plaću i mirovinu, ma koliko ti život ovisio o njima. Onda u zasluženu mirovinu odeš ipak kao zadovoljan čovjek koji je i to malo što ima stvorio sam, svoja četiri zida, svoju obitelj i bogatstvo za prenositi mlađim naraštajima sve dok si živ. Malo, ali opet tako puno.
__________________________________
Komentar je stav autora
