[KOMENTAR] Slučaj Kostelić: Umirovljenici u akciji ‘normaliziranja’ malih mirovina
Ante Kostelić uznemirio je hrvatsku javnost s pritužbom na svoju mirovinu od 2.500 kuna. Umirovljenici su ga, umjesto da ga dočekaju kao saveznika, dočekali na nož. Optužuju ga za skrivene račune u Monte Carlu, govore da ima bogatu djecu (pa koga onda briga što mu je mirovina mala?) i ono što je najviše od svega iznenadilo – poručuju mu da je više trebao uplaćivati u mirovinski fond. A zašto onda običnom umirovljeniku na pritužbu o maloj mirovini netko ne bi mogao reći – pa što nisi više uplaćivao u fond majstore?
Foto: Janica i Ivica Kostelić | Youtube screenshot
Ante Kostelić je, čini se, u 83. godini života uspio razbjesniti dobar dio hrvatskih umirovljenika jer je mirovinu od dvije i pol hiljade kuna nazvao degradirajućom. Kada bi dan prije njegove izjave proveli anketu među svim umirovljenicima i pitali ih je li mirovina od 2.500 kuna dovoljna za dostojanstven život, ogroman broj njih bi rekao kako nije. Dakle, oni se s njime u suštini slažu, ali ga posve iracionalno napadaju kao da im je on osobno ukrao neke novce.
Ante Kostelić jedan je od najpoznatijih umirovljenika u državi. U magičnom desetljeću Janice i Ivice Kostelića cijela je javnost upoznala njihovu obitelj i slavili smo njihove sportske rezultate, da budemo malo patetični, kao naše. Isto tako je važno napomenuti da Kostelić u svoju mirovinu nije otišao kada i većina hrvatskih umirovljenika, čovjek je tek prije koji tjedan prestao raditi u Hrvatskom skijaškom savezu i to u 83. godini života.
Saveznik ili krivac?
Nekoliko sekundi nakon što su portali prenijeli Kostelićeve riječi s priloga HRT-a, krenula je paljba. Što on ima kukati o mirovini, ima bogatu djecu s računima u Monte Carlu, pitaju se koliko ima ušteđevine na računu, optužuju ga da je egomanijak i da misli da vrijedi više od običnih ljudi. Kostelić, kuš! Najbizarniji napad bio je zapravo dvosjekli mač – poručuju oni Anti “kolko para tolko muzike”, kažu mu da je sam kriv što si nije više uplaćivao u fond?
Hrvatska ima preko 600 tisuća umirovljenika koji imaju mirovinu manju od 2.500 kuna. Kada bi se netko od njih usudio zucnuti ili prigovoriti na slaba primanja, gdje je vojska umirovljenika da mu kaže “aloo, pa šta nisi više uplatio u fond, sam si si kriv majstore”? Shvaćate li sada koliko je to štetan argument? Time zapravo poručujete da u Hrvatskoj svatko ima mirovinu točno onoliku koliku je zaslužio, a ako je htio veću mirovinu, trebao je uplaćivati u fond. Fetišizacija mirovinskih doprinosa posebice je štetna u sustavu u kojem dobar dio umirovljenika više uplati u fond nego što će povući.
Ante Kostelić ponudio se biti odličan saveznik umirovljenicima u borbi za veće mirovine, javna je osoba koja je od svih stvari koje su mu mogle pasti na pamet tu temu servirala kao problem hrvatskoj javnosti, ali dočekan je kao drski razbojnik koji je valjda osobno kriv za sve umirovljeničke nevolje u državi.
Mislite li da je uspjeti u sportu čas posla?
Gips misli da zaslužuje više. Čovjek na to ima pravo, a isto pravo imaju i svi umirovljenici u državi, dapače, često ga i koriste. Ako vi mislite da ste za 30, 35 ili 40 godina rada trebali dobiti veću mirovinu, valjda smije i Ante. Treba uzeti u obzir i specifičnu radnu karijeru vrhunskog sportaša i trebamo shvatiti koliko je uopće riskantno pokušati ono što je on pokušao. Rukometni trener imao je viziju da će njegova djeca pokoriti svijet skijanja, mislite li da mu je na početku itko vjerovao? Čak i da je zaradio bijesne milijune, zaradio ih je krvavo i to u skijanju za koje se ne može reći da se riječ o nekom naročito profitabilnom sportu.
Ljudi uspoređuju svoj posao s njegovim i predbacuju mu da se on, eto malo, igrao na Sljemenu na skijama dok su oni tukli sate i sate u tvornicama ili kancelarijama. Krivo – radi se o riziku koji na sebe preuzimaju vrhunski sportaši i treneri i to treba reći. Tisuću stvari je Kostelićima moglo poći krivo i da jest, nitko danas ne bi znao tko su oni. Ljude ponekad iritiraju sportaši koji u “mirovine” odlaze s trideset i nešto godina. Ali oni često odlaze s potpuno uništenim koljenima, kičmom i ožiljcima kao da su četrdesetak godina radili u nekom pogonu.
E sada, pitanje je koliko naše društvo želi honorirati sportske uspjehe svjetske razine. Isto društvo koje honorira par mjeseci sjedenja u Saboru s preko 10 tisuća kuna mirovine (to je odluka koju su donijeli političari za koje su građani glasali na izborima, a nakon donošenja te odluke, na sljedećim izborima nisu ih kaznili), valjda se može naći nekakav simboličan iznos za vrhunske trenere i sportaše, a na razini familije Kostelić nemamo ih niti 50.
Normaliziranje malih mirovina bolesna je pojava u društvu
Umirovljenike zapravo nije začudio iznos Kostelićeve mirovine, nego Kostelićevo iznenađenje vlastitom mirovinom.
A tu otvaramo još jedan problem kojeg ćemo nazvati normalizacijom malih mirovina. Hrvatska je na dnu Europe po pitanju udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći. Ovisno koje prosjeke želite uzeti, radi se o udjelu od 36-40 posto. To je iz niza razloga postao “standard” u društvu, a sve više ljudi to prihvaća, i još važnije, indirektno glasa za to.
Naš mirovinski sustav ima relativno malen “domet” onoga što može napraviti u pogledu željenih prihoda u mirovini. Stvorili smo situaciju u kojoj se na mirovinu od 350 eura gleda kao na rudnik zlata, a ljude koji misle da zaslužuju više napada se kao egomanijake i bešćutnike. Normalizacija malih iznosa mirovina u Hrvatskoj bolesna je pojava, ali kao što vidimo, uspješno se ugnijezdila u dobar dio stanovništva, bili oni radnici koji će u budućnosti imati manje mirovine nego Kostelić, ili umirovljenici s malim mirovinama koji od stabla ne vide šumu.
__________________________________
Komentar je stav autora
