Komentar: Treba senzibilizirati javnost i institucije, tek onda će osobe s invaliditetom biti ravnopravne ostalima
Dok ne ojača prisutnost razumijevanja i provedbe zakonskih rješenja u praksi, zaostajat ćemo s rješenjem univerzalnog dizajna i participacije osoba s invaliditetom u svim segmentima društva.
Piše: Tugomir Eršek
Foto: pixabay.com
Video “Zagreb u našim cipelama”, koji je poslužio kao inspiracija za ovaj tekst, prikazuje glavne aktere u različitim situacijama mogućih prepreka za osobe s invaliditetom u svakodnevnom životu kroz prizmu prometa i arhitektonskih barijera. Bavi se situacijama iz tramvaja, autobusa, kazališta, kina, s izložbi, cesta, iz pothodnika…
Treba razmišljati unaprijed
Primjera ima mnogo. Nefunkcionalno razmišljanje određenih institucija u samim počecima izgradnje mnogih objekata rezultira manjkom brige o potrebama osoba s invaliditetom za normalan pristup sadržajima koji upotpunjuju njihov život i rad.
Jedan problem koji se pojavljuje tiče se parkirnih mjesta za osobe s invaliditetom, uskraćenosti ocrtavanja gabarita parkirnih mjesta za mogućnost izlaska iz auta s kolicima. Problem je, osim manjka prostora, i krivotvorenje te lažno korištenje invalidskih iskaznica za parkiranje od strane osoba koje to ne zaslužuju.
Više treba senzibilizirati javnost prema osobama s invaliditetom i educirati osobe u javnim službama. To bi doprinijelo boljem shvaćanju osoba s invaliditetom i njihovoj prilagodbi društvu u cjelini. Osobe s invaliditetom treba staviti u središte pozornosti kako bi u prometu mogle imati jednaki tretman i jednak pristup svim sadržajima, kao i ostali sudionici.
Problem arhitektonskih barijera i komunikacija gradskih službenika uz pozitivna rješenja i primjere, još uvijek je u povojima stihijske realizacije rješivosti. Moram naglasiti da je Grad Zagreb puno napravio u sagledavanju potreba i mogućnosti za osobe s invaliditetom, ali još postoje mnogi problemi koje treba involvirati u normalnu komunikaciju i rješenja za osobe s invaliditetom kako bi mogli ravnopravnije zakoračiti u pore življenja.
Sama organizacija prometa je prilično dobro uređena, dok bi primjedbe bile upućene na fizičke barijere koje zahtijevaju rješenja, a na koje osobe s invaliditetom svakodnevno nailaze. Rješenja treba ugraditi u sustav kod samog planiranja izgradnje ili nadogradnje.
Praksu poboljšati treba na način iskoristivosti pisanih pravila zakona, a teoriju praktično primjenjivati kroz jednostavnu proceduru djelovanja uz dobru educiranost sluha i volje.
Neprilagođeni projekti
Problemi za gluhe osobe manifestiraju se kroz pomanjkanje informacija vizualnih pomagala – primjerice, displeji informiranosti u prometu, induktivne petlje u kinu i kazalištu, označavanje pruga svjetlosnim efektima (pomanjkanje sluha dovodi do blokade zvučne sigurnosti).
Jedno od potencijalnih rješenja u budućnosti jest da službe koje rade na projekciji renovacije i komunalne strulture ukomponiraju u projekte sve čimbenike koji bi olakšali funkcioniranje osobama s invaliditetom, te svakodnevnu pokretljivost ove skupine. Dakle, potrebe i prepreke osoba s invaliditetom treba rješavati sustavno u samim počecima izvođenja određenih radnji ili rekonstrukcije postojećih objekata. Postoji bezbroj suvremenih tehnoloških rješenja koja treba primjenjivati u labirintima svakodnevice za dobrobit funkcioniranja osoba s invaliditetom.
Zakoni su jasni, ali provedbe kaskaju za rješenjima, a otegotna okolnost leži u zatvorenom društvu bez dovoljne educiranosti u sustavu. Treba osnaživati svijest društva o postojanju i potrebitosti osoba s invaliditetom.
Razumijevanje i pozitivne misli
Dok ne ojača prisutnost razumijevanja i provedbe zakonskih rješenja u praksi, zaostajat ćemo s rješenjem univerzalnog dizajna i participiranosti osoba s invaliditetom u svim segmentima društva.
Možda malo utopijski sagledavam prilagodbu misli, želja i nauma, ali uz više tolerancije i pozitivne svijesti, kako sistema, tako i pojedinačnih društvenih okruženja, mnoge nedorečenosti i prepreke svele bi se na minimum. Sveopća privrženost novom načinu razmišljanja, rezultirala bi u bliskoj budućnosti dobrim rezultatima i izgradnjom humanijeg društva koje ima razumijevanja za osobe s invaliditetom.
Skromnost u praktičnom dijelu pri ispunjenju zadanih ciljeva polučila bi velike korake u napretku, dobrim dijelom što se tiče sveprisutne izoliranosti osoba s invaliditetom. Rezultati bi bili vidljivi u kratkom vremenskom periodu uz obostrano zadovoljstvo osoba s invaliditetom i društva.
Zaključak bih ostavio za buduću platformu pozitivnih misli i uzajamnog podupiranja u čežnji istinskog opstanka i u nastojanju svi akteri razviju razumijevanje u boljoj emocionalnoj povezanosti i nadahnuću za dobrobit osoba s invaliditetom.
________________________________________________________
*kolumna je stav autora
