[Komentar] S posla na groblje: Radimo sve dulje, ali tražimo veća radna prava za umirovljenike
Zaposleni hrvatski umirovljenik i dalje je bliži životnom stilu i situaciji doktora Paladina, nego postolara. I statistike potvrđuju da je među radnim penzićima više stručnjaka, znanstvenika i direktora, nego običnih radnika. Oni nisu tražena snaga, a kako bi zaradili koju kunu prisiljeni su svoje mjesto potražiti u sivoj zoni.
Zanatlije rade kroz kućnu radinost, a često i na crno Ilustracija: Pixabay
Gospodina Željka srela sam u prolazu. Jedan je to od onih nasmijanih, vitalnih penzića koji sa sportskim sunčanim naočalama na biciklu svakodnevno prijeđe desetke kilometara. Angažirali biste ga u reklami za dom umirovljenika ili neki uspješni lijek. Sjećam se kada je prije nešto više od godinu dana, u 65. godini života sa svog činovničkog posla iz gradskog sustava otišao u mirovinu. Svi smo se tomu čudili, jer je izgledao kao da bi mogao raditi još najmanje deset godina. I na udaljene radne zadatke uvijek bi išao biciklom, odbijajući službeni automobil, a zbog prirode posla satnicu je gotovo redovno premašivao.
S dobrom mirovinom u snazi je lako
“Pogledaj onu ženu. Moja generacija, išli smo zajedno u školu, a jedva hoda od debljine. Ja se dobro držim, a kada ne radim ništa, sjednem na bicikli i vozim se najmanje deset kilometara. Inače, uputim se u avanturu i odem do udaljenih sela. Imam svu opremu u slučaju da mi pukne guma ili mi se već nešto dogodi. Nikada ne večeram. Kupio sam ono za praviti smoothie, ubacim malo voća, vode, keksa i meda i to popijem umjesto” – priča mi 66-godišnji Željko R.
Umirovljenju se veselio, bio je to najsretniji novopečeni umirovljenik kojeg poznajem. No, veselje je dobrim dijelom dugovao pristojnoj mirovini od oko 4.000 kuna, a koja ne bi bila takva da prije slabije plaćenog službeničkog posla godinama nije radio u tvornici za puno izdašniji iznos. Nažalost, nisu svi te sreće pa su prisiljeni koju kunu pokušati zaraditi povrh nedostatne penzije, iako u znatno manjoj fizičkoj snazi.
Idilična slika sa zapadne strane
Dok se mladi jedva vuku s noge na nogu i za sunčanih dana, razmišljajući kako bi sve dali za mirovinu, u Hrvatskoj je 4.000 umirovljenika koji rade na pola radnog vremena. Radili bi i više, ali bi ostali bez mirovine. Iako tu ne postoje službene statistike, dobar dio umirovljenika radi preko ugovora o djelu ili kroz kućnu radinost i dopunsko zanimanje, a cvate i rad na crno. Nije stoga pogrešno zaključiti kako je početna brojka od 4.000 radnih penzionera zapravo mnogo veća te u stalnom porastu.
Postavlja se pitanje zašto bi u zemlji u kojoj često kažemo kako ne želimo “s posla na groblje” uopće željeli raditi u popularnim „zlatnim godinama“. Nema tu nikakvog zlata, osim ako nisi u savršenoj formi kao gospodin Željko i s pristojnom mirovinom pa posao shvaćaš kao hobi, ostajanje uključenim u zajednicu ili kao dodatnu zaradu s kojom ćeš si priuštiti nešto izvan osnovnog standarda. Takva slika i dalje je više karakteristična za imućnije europske zemlje.
Da Hrvatska baš ne ljubi starije radnike, pokazuje i podatak kako samo 38 posto osoba u dobi od 50 do 64 godine u Hrvatskoj radi, dok ih je u EU 72 posto. Treba biti pošten i reći kako je nezaposlenost i dalje velika, iako su brojke uslijed iseljavanja manje. Statistike svako ljeto popravljaju i sezonci, no skupina ljudi u navedenoj dobi najbrojnija je kategorija među nezaposlenima. Iako radnika odjednom nedostaje, nedavno je u javnosti predstavljen mudri plan njihova uvoza iz istočne Europe. Pa, tko onda u Hrvatskoj radi i zašto?
Više Paladina, nego postolara
Prevladavajući motiv i dalje nije ostajanje aktivnim u zajednici, nego nedostatni prihodi. Tako je barem kada gledamo ukupnu sliku svih, na ovaj ili onaj način radno aktivnih umirovljenika. No, službene statistike Zavoda za mirovinsko o umirovljenicima u radnom odnosu govore da su od njih ukupno 4.000 više od četvrtine stručnjaci i znanstvenici, gotovo petina čelnika i direktora, dok su inženjeri i tehničari po brojnosti odmah iza. Slijede službenici, a tek na začelju su „obični“ radnici.
Gotovo da sam zaboravila spomenuti da je umirovljenih žena najviše među potonjima, a oko tisuću manje ih je i zaposleno nego muškaraca, što isto nešto govori o našem društvu. Zaključak je stoga da je zaposleni hrvatski umirovljenik i dalje bliži životnom stilu i situaciji doktora Paladina, nego primjerice postolara, iako se upravo takva jednostavna zanimanja najviše obavljaju na crno.
Bilo kako bilo, proširenje prava na rad svih umirovljenika trebalo bi biti obuhvaćeno i nadolazećom famoznom mirovinskom reformom, a što će to zapravo značiti u zemlji prilično niske kvalitete života u starijoj dobi, ostaje tek vidjeti.
