Postoji jedan stereotip o umirovljenicima, znate onaj klasični – stari mrzovoljni prdonja. Serviraju ga gotovo sve TV serije i filmovi s kojima sam odrastao i nekako sam ga prihvatio kao opravdanim opisom pojedinih umirovljenika. Nakon nekoliko mjeseci rada na portalu Mirovina.hr – šok! Ni traga ni glasa o mrzovoljnim umirovljenicima, svi su bili simpatični, pristojni i duhoviti. Ipak, prošloga tjedna upali smo u probleme…
Foto: Youtube screenshot
Ljetne vrućine su završile, a djeca su krenula u školu. Sjećam se kako bih u djetinjstvu po ovakvim temperaturama od maksimalno ugodnih 24 Celzijeva stupnja dolazio kući iz škole, bacio ruksak ispod stola u svojoj sobi i trčao van kako bi s prijateljima iz ulice igrao nogomet. Igrali smo ga uvijek na samom kraju ulice, kod prijatelja koji je imao najravniju travnatu površinu i ispred kuće nije imao posađena nikakva stabla.
Golove smo napravili od majica dugih rukava koje bi zgužvane bacili na travu. Jedina mana u ovoj idiličnoj sceni je što je prijatelj ispred čije smo kuće igrali imao problematičnog susjeda, mrzovoljnog umirovljenika. Sjećam se prvog dana kada je napravio incident. Lopta je preko kapije odletjela u njegovo dvorište. Nakon par sekundi psovki, lopta se vratila preko njegove ograde i vrlo pesimisitično odskočila od travu. Bila je probušena. Penzić ju je zaklao.
Stariji dječaci su znali da je s tim susjedom uvijek bilo problema i sugerirali nama mlađima da se ne približavamo dvorištu. Nekad bi znao izaći i urlati na nas, valjda smo mu bili prebučni ili je jednostavno mrzio zabavu. Što bi se, djeca trebala prestati igrati “napolju” kako to umirovljenici kažu, da ne smetaju starijima? Mo’š mislit.
Sudbina je htjela da 20 godina poslije dobijem posao na portalu Mirovina.hr čiji je slogan ‘Digitalni glas umirovljenika’. Masovno korištenje interneta je najvažnija stvar koja se dogodila u posljednjih 30-ak godina, a pritom nisu sve generacije imale sreću (ili nesreću) biti u toku s tom promjenom. Velik broj današnjih umirovljenika tek čini svoje prve korake na internetu, a njihovi unuci se praktički rađaju s pametnim mobitelom u rukama. Internet može biti generator društvenih promjena, a umirovljenicima trebaju društvene promjene. Stvar funkcionira ovako: Novinari Mirovine.hr će pitati umirovljenike na ulicama, oni će nam na “staromodan” način prepričati probleme s kojima se susreću, a nekoliko sati kasnije njihove misli i komentari ostat će na internetu. Možda zauvijek.
S malo sreće, njihove priče će postati važne vijesti i stvorit će se klima mišljenja da nas sve u budućnosti čekaju male mirovine i teško preživljavanje, tko zna, možda padne i neka prava reforma dok ne postane prekasno.
Prije nekoliko dana sam se sjetio mrzovoljnog penzića iz ulice dok sam obavljao posao. Poslali su me na teren kako bih uzeo par izjava od umirovljenika oko uvođenja nacionalne mirovine. Velika vijest – dijelit će oko tisuću kuna starijim ljudima bez radnog staža, tek nekoliko stotina kuna manje od ljudi koji su odradili barem 20 godina staža. Logično, zanimalo nas je što umirovljenici iz rada misle o tom potezu Vlade, sigurno će imati nešto za reći. Možda sam pehist, možda sam loš, ali tog dana na terenu nisam našao niti na jednog konstruktivnog umirovljenika.
– Dobar dan, ja sam novinar na portalu Mirovina.hr. Jeste li čuli da se uvodi nacionalna mirovina? Što vi mislite o tome, biste li dali izjavu?
– E moj novinarčiću, pitaj Pupovca za izjavu.
Ok. Drugi pokušaj.
– Dobar dan, ja sam novinar na portalu Mirovina.hr. Jeste li čuli da se uvodi nacionalna mirovina? Što vi mislite o tome, biste li dali izjavu?
Ok. Treći pokušaj
– Slušaj mali, zajebavaj ti nekog drugog.
– Dobar dan, ja sam novinar na portalu Mirovina.hr. Jeste li čuli da se uvodi nacionalna mirovina? Što vi mislite o tome, biste li dali izjavu?
– Ajde mani me se.
Tog dana sam postavio neslavni rekord od s uspješnosti 0/25 skupljenih izjava od ljudi koje sam pitao za izjavu. Doduše, neke umirovljenice su žurile nekuda, a desetak ljudi nije imalo pojma što je nacionalna mirovina. Također, nitko nije dužan meni davati izjave na cesti, tako da je s te strane odbijanje također opravdano. Ali u mnogima sam vidio duh mrzovoljnog penzića iz ulice koji je bušio lopte, za kojeg sam kao dječak mislio da mrzi sreću. On je također bio umirovljenik, živio je sam u skromnoj kućici s (pretpostavljam) malom mirovinom. Vjerojatno je mislio da nikoga za njega nije briga i jednostavno je razvio taj agresivni gard prema svemu što je s one strane njegove kapije.
Kod velikog broja umirovljenika nezadovoljstvo proističe iz male mirovine. Uđu u mirovinu, kad ono ćorak od dvije tisuće kuna mirovine. Sve češće vidimo izjave umirovljenika koji se opravdano pitaju “komu su to dali 30 godna života” u smislu rada da bi na kraju tako i tako morali životariti posljednjih 15-ak godina svog života.
Usamljeni umirovljenik ništa ne može promijeniti. Ali umirovljenici su najbrojnija populacija u Hrvatskoj s pravom glasa, samo što im nitko neće reći koliku moć imaju u društvu. Ne bi bilo loše da date svoj obol s usputnom izjavom nekom novinaru, nemate što izgubiti niti od čega strahovati. Najgore od svega bi bilo da nakon milijardi i milijardi radnih dana koliko ste ih ukupno odradili odustanete i prepustite se apatiji.
