[KOMENTAR] Građani zbunjeni porukama: “Smijete izaći, ali ostanite doma”
Društvene mreže preplavili su komentari građana, najviše starijih, kojima nije jasno kako se ponašati u jeku pandemije. Moraju li nositi maske prilikom odlaska u poštu, iako one nisu propisane mjerama, smiju li u šetnju, koja se u pojedinim slučajevima strogo kažnjava te na kraju krajeva, što znači ostati doma? Zaključati se u svoja četiri zida ili ustaljenom dinamikom otići u trgovinu, protegnuti noge u parku, podići mirovinu u banci… Te aktivnosti nisu zabranjene, ali bijesna gomila s kauča ljuti se jer podnose žrtvu i za takve. Sve je to stvorilo šum u komunikacijskom kanalu na relaciji Stožer – obični puk.
Foto: Pixabay
Umirovljenik Martin godinama odlazi na pecanje u obližnje polje u sastavu njegove općine. Sjeda sam u automobil kako bi se odvezao deset kilometara do šikarom obrasle obale rijeke gdje mu jedino društvo prave ptice. Prije par dana zaustavili su ga policajci, rekavši mu da ne može u ribolov i vratili ga kući. Svjedočili smo i neugodnim scenama policijskog postupanja prema dvije splitske prolaznice koje su sankcionirane zbog šetnje. Djevojka je na biciklu htjela ući na Jarun, no čuvari su je upozorili na natpis da je ulaz zabranjen, dok su istovremeno na stotine drugih građana boravile na istoj lokaciji. Pitala je, posve logički, kako su oni ušli, ako se ne smije. Okrenula se i otišla.
Oprostite, imate li rukavice?
Sve je počelo, sjećate se, prije dva tjedna na Zrinjevcu s policijskom patrolom koja je preko razglasa građane upozoravala da uskoro nastupa karantena i da se raziđu i krenu prema kućama, iako karantene nije bilo niti je ima danas. Država pokušava uvesti karantenu bez službene karantene, koja nije jednostavan mehanizam u demokratskom poretku. Pitanje izlaska i samostalne šetnje uz pridržavanje socijalne distance stoga je i dalje nepoznanica. Iz Stožera ponavljaju jedno te istu poruku: “Smije se, ali ostanite doma”. Ljudi su stoga s razlogom zbunjeni, a opet imamo tolike kojima ni najstrože zabrane ne bi pomogle. Okupljaju se u ilegalnim kafićima, krše samoizolaciju, guraju se po trgovinama i bezobzirno kašljucaju u druge kupce.
Sve se još jednom svodi na balansiranje između represije i savjesti pojedinaca. Nažalost, iskustvo nam govori da je polaganje aduta na zabranu daleko učinkovitije, zbog čega i postoji država kao ustroj kroz donošenje niza zakona. Za one koji te zakone ne poštuju, slijede sankcije. No, kada nije jasno što je pravilo, a što kazna, nastaje anarhija pa zato imamo tri skupine građana; one koji spašavaju državu na kauču, one koji piju u ilegalnom kafiću i krše samoizolaciju i one koji se uz pridržavanje mjera šeću i šopingiraju.
Kada smo kod kupovine, zanimljiva stvar događa se i s gomilanjem zaliha o čemu su već ispisani romani. Panika je malo popustila pa se više ne gomilaju toliko zalihe toaletnog papira i pilića u novim ledenicama. No, maskica, rukavica i dezinficijensa ni za lijeka.
– “Dobar dan, oprostite, imate li nešto za dezinfekciju ruku ili prostora, rukavice?” – pita gospođa u velikom trgovačkom centru.
– “Nažalost ništa” – odgovara trgovkinja uz blagi osmijeh, čudeći se pitanju.
Čak je i Hrvatska liječnička komora iskomunicirala da u Hrvatskoj imamo dovoljne količine maski i dezinficijensa, no one nisu dostupne u bolnicama, domovima zdravlja i ljekarnama, već su u domovima neodgovornih ljudi koji su stvarali pretjerane zalihe. Događalo se to na samom početku, prije uvođenja mjera, ali šteta koja je nastala trajna je i nepovratna pa se dobar dio građana mora uzdati u vlastite pripravke i nadu da maske ionako nisu najpouzdanija zaštita.
Kvasac kao marketinški trik
Pojedini trgovački centri nastoje iskoristiti novonastalu situaciju pa tako reklamiraju ograničenja na kupovinu kvasca. No, jučer je jedna starija gospođa nagovorila muža da je odveze u njihovu trgovinu kako bi tamo, računajući na ovu mjeru, kupila i ostale potrebne artike. I pazi čuda, kvasca nije bilo pa je mjera ispala samo dobar marketinški trik. Kupci su otišli kućama bez germe, ali su zato ostavili par stotina kuna za namirnice koje su mogli kupiti bilo gdje drugdje.
Ni našim blagajnicama nije lako. Zatvorena je jedna poslovnica velikog trgovačkog lanca jer je prodavačica oboljela od koronavirusa, a isto se dogodilo i s jednom ljekarnom. Prodavači nisu policajci i ne mogu stotinama ljudi kroz smjenu objašnjavati da se drže razmaka, da peru ruke, da ne ližu prste prije prebrojavanja novčanica te ukazivati na ostale ustaljene navike koje je preko noći teško mijenjati.
Upravo su navike najveći problem našim umirovljenicima, naviklima na rutinu, bilo da je riječ o zajedničkom hodanju, ćaskanju na klupici, šahu, kartanju, zboru… Sve ono što im je predstavljalo osnovni oblik međuljudske interakcije sada je nestalo. Ljudi su to koji nemaju previše vremena čekati, koji žele proživjeti ostatak života najbolje kako znaju. Ali ono što ne znaju jest trebaju li ga provesti isključivo na kauču ili ipak smiju u šetnju ulicom kojom su već toliko puta prošli, makar kako bi kupili mlijeko i uvjerili se da im je susjed dobro.
Ipak, ostanite doma! 🙂
________________________________________________
*Komentar je stav autora
