Dok čekamo neki pravedniji sustav, možemo im dati do znanja da su važni
Ljudska bijeda postala je poput reklame na televiziji ili golotinje na internetu; znamo da je sveprisutna, ali nekako smo na nju, kao i u slučaju ovih dvaju društvenih fenomena, postali imuni. Tek rijetki slučajevi potaknu na reakciju, a oni još rjeđi na akciju. No, zbilja je takva da se ni humanitarnim djelima nesretne okolnosti gotovo nikada ne riješe do kraja, ponajprije zato što konačnu točku na „i“ može staviti samo neki pravedniji sustav ili barem znatno povoljnija gospodarska slika.
Na rubu siromaštva živi trećina hrvatskih umirovljenika
Međutim, ono što je daleko važnije odaslana je poruka, poput nekog znaka s nebesa koji osiromašenom starcu dokazuje da nije sam, da netko misli na njega i da na svijetu još uvijek ima dobra koje se jedva probija kroz tmurne oblake ugrožene egzistencije. Osigurana drva, plaćeni računi, novčani iznos za liječenje doista preokrenu živote, ali što se događa nakon godinu, tri ili deset? Jesu li ti ljudi doista uspjeli stati na noge, ozdraviti, napuniti hladnjake, preživjeti?
Oko nas i dalje ostaju na stotine tisuća koji ne znaju kako sakupiti nekoliko metara drva
Bližimo se još jednom razdoblju blagdanskog darivanja pa se pomaganjem tako i sami osjećamo boljima. Učinimo dobro djelo i ubrzo nastavimo živjeti na pametnim uređajima, hodajući bosi zahvaljujući podnome grijanju, sjedajući u automobile s monitorima i nemilice trošeći u trgovačkim centrima. Ali, pomogli smo pa nam je grižnja savjesti utoliko manja. Ipak, oko nas i dalje ostaju na stotine tisuća onih koji i dalje ne znaju kako će sakupiti nekoliko metara drva, platiti struju i doći iz sela do jedne od zagrebačkih bolnica na liječenje, a kamo li unucima kupiti slatkiše. Koliko je takvih ljudi zapravo oko nas? S kolikim god brojem da pomnožimo taj na koji pomislimo, nećemo pogriješiti. Važno je toga biti svjestan iz mnogo razloga, a jedan od njih je kako bismo zadržali ljudsko obličje naših nutrina, ono nešto što se ne može kupiti.
Svaki ulazak u životni prostor nemoćne starice koja živi od socijalne pomoći dotiče tu nutrinu čovjeka kao malo što drugo. Životni uvjeti tolikih umirovljenika naprosto su šokantni. Nakon desetljeća i desetljeća rada, u nekoj idealnoj, a opet ne tako nerealnoj slici, jedan djed ili baka trebali bi si moći priuštiti odlazak u gradsku kavanu, novine na kiosku, posjet kazalištu i putovanja. Mnogo putovanja. No, stvarni prizor je da na tisuće njihove djece i unuka napušta Hrvatsku i sreću traži daleko od ognjišta. Naši stari shvaćaju to kao osobni podbačaj, kao da je riječ o kakvu kolektivnom obiteljskom neuspjehu zbog kojeg ispaštaju generacije potomaka. Jesu li mogli više, jesu li u nasljeđe mogli ostaviti kuću, zemlju, ušteđevinu, apartman na moru pa onda oni ne bi morali hitati čistiti irske kafiće i njegovati njemačke starce? Konačna posljedica je da u svojoj starosti sami ostaju bez najbližih nadohvat ruke kako bi ih poslali u trgovinu, zamoliti da ih odvezu u banku po to malo mirovine ili jednostavno da sjednu i popričaju. Upravo im je to najpotrebnije, da netko na njih svrgne pogled iz kojega će iščitati da su i dalje važni i prihvaćeni te najvažnije – da nisu na teret u ovoj nemilosrdnoj i sve besmislenijoj egzistencijalnoj utrci života.
Svaki od njih zaslužuje postati zvijezdom
Ni prazna limenka kave, ni raspala kupaonica ni krov koji prokišnjava ni hladna spavaća soba ne mogu se mjeriti s usamljenošću tih starih i nemoćnih ljudi, osjećajem da više nikome nisu potrebni. Na toj točki nastupamo mi dok čekamo neke pravednije vlasti, sustave i cijene. Oni možda nikada neće doći, ali mi svakako nećemo imati toliko vremena juriti, odmahivati rukom, kukati i dobra djela ostavljati za sutra. Sve se te riječi provlače kao neka patetična blagdanska floskula, ali treba ih shvatiti ozbiljno radi nas samih. Ako već ništa drugo, naši su nam preci stalni podsjetnik da nećemo živjeti vječno i da uz zrno mudrosti s ovoga svijeta valja ponijeti i zrno dobrote. Ono stane u grob, ali kuće, automobili i čitava plejada uređaja ne.
Izvlačenje pouke možda je ujedno i sebično, ali što drugo pomisliti kada vidite ispaćeni život iza nedostojne starosti, nego da vam je dobro i da se isplati biti čovjekom? Zato svaki od njih zaslužuje postati zvijezdom, da ga se priupita kako živi pa i da se njegova životna priča zabilježi, jer oni su stvarali sve što se posljednje desetljeće urušava pitajući se iznova – što je pošlo po zlu? Možda nisu napravili ništa spektakularno, osim što su bili gonjeni našim preživljavanjem, gradeći naše ulice, stanove i škole. Na kraju krajeva, dokle god je vijest šalica s potpisom američke pjevačice, nitko nas neće moći uvjeriti da su njihove priče – nevažne.
