(Be)smisao mirovinske reforme: Država koja je radnike tjerala u mirovinu, sada ih tjera raditi
Dvije starije žene razgovaraju na cesti. Jedna kaže kako već ima uvjete za mirovinu, ali ne može u nju otići jer mora otplaćivati kredit još šest godina. Upravo toliko je bila bez posla u vremenima kada je Hrvatska brojala više od 300.000 nezaposlenih. No, uz nezaposlene, država je tada proizvodila i umirovljenike koji su bili prinuđeni uzimati otpremnine u nekadašnjim (polu)državnim tvornicama. One su se odavno istopile, ali ono što je ostalo su režije koje treba otplaćivati sa manje od 2.000 kuna mirovine koliko prima polovina hrvatskih umirovljenika.
Žene u mnogim zanimanjima ne mogu raditi do 67. Ilustracija: Pixabay
Dodatak od 27 posto na mirovine iz prvoga stupa, uskraćen “drugostupašima”, zrcali sav apsurd hrvatskog mirovinskog sustava. Ministrova ponavljanja da nitko neće ostati zakinut te kako će isti dodatak (riječ je o nemalih oko 500 kuna veće mirovine svakoga mjeseca) dobiti i osiguranici iz oba mirovinska stupa taj apsurd čini još i većim. Naime, već i sama logika nalaže da bi štednja iz dvije čarape trebala donijeti više koristi nego iz jedne, a ne manje ili u najbolje slučaju – jednako. Ako i ne donosi, onda se pitamo zašto smo uopće uveli drugu čarapu.
Poklanjaju nam nešto što je već naše
Apsurd ide dalje. Dobivanje dodatka od 27 posto morat ćemo platiti novcem kojeg smo uštedjeli u drugom stupu tako što ćemo ga se odreći i prijeći u prvi stup. Zašto smo onda uopće ulazili u drugi stup, osim da bismo dobili ono što smo već imali i to s pet posto doprinosa više? Sad je već sasvim jasno da država pošto-pošto nastoji sanirati posljedice očito nevješte odluke o uvođenju obveznog drugog mirovinskog stupa koji je, gledajući njegove prve učinke u praksi, trebao imati karakter dobrovoljne štednje.
Osim što se čitava stvar želi riješiti uz što manje negodovanja, ona stvara dojam da nam država daje nešto što bi nam ionako pripadalo. Naime, uistinu je teško povjerovati da u jednoj pravnoj državi velikih reformi može postojati diskriminacija u visini mirovina između radnika s posve jednakim uvjetima i to samo zato što je jedan od njih godinu dana mlađi.
Hrvatska je zemlja mladih umirovljenika, što dokazuju ne samo neumorne statistike nego i živući ljudi svugdje oko nas. Treba li njima uopće ovakva mirovinska reforma? Zapravo, i ne. Država je sve te stotine tisuća građana godinama poticala na ranije umirovljenje, da bi ih sada poticala da rade.
Građanima se već odavna prijetilo povećavanjem dobne granice za umirovljenje, a prijetilo im se i ukidanjem radnih prava, smanjivanjem otpremnina i stečajevima. S druge strane, danas svjedočimo i posljedicama kupovanja radnog staža čime se također tada nastojalo što ranije umiroviti. Masovno umirovljenje stvorilo je veliko opterećenje na mirovinski sustav, točnije na one koji rade. Naime, njihovim se doprinosima namiruju sve pa tako i povlaštene kategorije umirovljenika bez uplaćenih godina i godina mirovinskog staža.
Solidarnost koju skupo plaćamo
Međugeneracijska solidarnost košta nas toliko da smo je skoro platili gubitkom dodatka od 27 posto, iako taj dodatak umirovljenicima trenutno plaćaju ti isti koji se kroz koju godinu spremaju u mirovinu. Očito nema ni prevelike koristi od dodatnih pet posto uplata u drugi stup za koji će doprinosi očigledno rasti, ili će ga se netko jednostavno sjetiti ukinuti.
Sasvim je jasno da je mirovinski sustav, u kojem se uz nedostatne doprinose iz proračuna namiruje 17 milijardi kuna, pod ogromnim teretom. Svaka država, pa tako i naša, ići će na to da namiri taj ogromni deficit. Nažalost, sve će se to događati na račun radnika i umirovljenika među kojima se kao dvije posve oprečne kategorije društva sve granice polagano brišu. Broj zaposlenih ne može značajnije prestići broj umirovljenika pa se država dosjetila odgoditi njihovu starost na tržištu rada, i to ne samo do 67. godine nego i dalje kroz povećanje radnih prava uz zadržavanje mirovine.
Ima li takav trend, koji nije karakterističan samo za Hrvatsku nego i ostale zemlje Europske unije, ikakvog smisla? Naravno da nema, jer prije svega ruši primarni koncept umirovljenika, sliku osobe koja zasluženo uživa plodove višedesetljetna rada. Uostalom, tko su ti poslodavci koji će ih zaposliti u Hrvatskoj, pitaju se sadašnji i budući umirovljenici, među kojima sasvim sigurno dio njih niti želi, niti može raditi u zlatnim godinama.
____________________________________________
*komentar je stav autorice
