Nacionalnim planom reformi i Programom konvergencije Vlada je još u travnju najavila provođenje opsežnih reformi pomoću kojih namjerava ostvariti niz ušteda u javnom sektoru, pri čemu su posebnu pozornost izazvale najavljene intervencije u mirovinskom sustavu.
U kolovozu 2017. u Hrvatskoj je evidentiran 184 821 korisnik prijevremenih mirovina.
Neke od promjena su očekivane, poput podizanja dobne granice za odlazak u mirovinu, smanjenja broja zanimanja u kojima je moguće ostvarivanje benificiranog radnog staža te povećanje stope penalizacije kod prijevremenog umirovljenja, dok se o ostalima, poput mogućnosti povećanja izdvajanja sredstava za drugi stup, zasad samo nagađa.
Najavu reformskih mjera javnost je dočekala s nezadovoljstvom, a mnogi osiguranici počeli su sumnjati hoće li i kada uopće dočekati mirovinu. Posebno su zabrinuti osiguranici koji planiraju u prijevremenu mirovinu, jer bi im ona zbog planiranog povećanja stopa penalizacije, mogla biti značajno i trajno umanjena.
Što kaže sadašnji zakon?
Pravo na prijevremenu starosnu mirovinu u Hrvatskoj stječe osiguranik s navršenih 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža, i ti će uvjeti biti na snazi sve do 31. prosinca 2030. Žene u 2017. godini žene mogu ostvariti pravo na prijevremenu starosnu mirovinu s navršenih 56 godina i 9 mjeseci života (uz ispunjen uvjet staža od 31 godine i 9 mjeseci), s tim da se svake godine uvjet starosne dobi i navršenog staža povećava za tri mjeseca do 2029. radi usklađivanja dobne granice s muškarcima. U razdoblju od 1. siječnja 2031. do 31. prosinca 2037. uvjet starosne dobi povećava se za tri mjeseca svake godine za oba spola, stoga od 1. siječnja 2038. pravo na prijevremenu starosnu mirovinu ostvaruje svaki osiguranik koji navrši 62 godine života i 35 godina mirovinskog staža.
Broj korisnika prijevremenih starosnih mirovina u Hrvatskoj je u porastu – 1997. bilo ih je 22 880, 2007. njihov broj je iznosio 61 169, dok je u podacima HZMO-a za kolovoz 2017. evidentirano 184 821 korisnika prijevremenih mirovina. Stopa sistemske ovisnosti, koja odražava omjer između broja osiguranika i broja umirovljenika, u Hrvatskoj iznosi svega 1,23 te je jedna od najnižih u zemljama EU. Uz velik broj korisnika prijevremene starosne mirovine i invalidske mirovine, malen je broj korisnika starosne mirovine koji imaju 40 i više godina staža (14,87 posto).
Još se u bivšoj državi ranije moglo u mirovinu
Prijevremeno umirovljenje imalo je svrhu omogućiti osobama koje su vrlo mlade ušle svijet rada da svoj radni vijek završe i prije navršavanja dobi potrebne za redovitu starosnu mirovinu – osoba koja je, primjerice, počela raditi s dvadeset godina, do 55. godine života prikupila bi trideset i pet godina radnog staža, što nije malo, te se smatralo da je i tim radnicima nužno osigurati odgovarajuću socijalnu sigurnost u starosti.
Donošenjem Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja u SFRJ je od 1982. predviđena mogućnost ostvarivanja prava na starosnu mirovinu i prije nego što osiguranik navrši propisanu dob za stjecanje prava na starosnu mirovinu, uz ostvarenih 35 godina mirovinskog staža i 55 godina života za muškarce, odnosno 30 godina mirovinskog staža i 50 godina života za žene. Hrvatska je institut prijevremene starosne mirovine uvrstila u svoj Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju iz 1983., kojeg je nakon ostvarenja neovisnosti 1991. preuzela kao dio svog zakonodavstva.
Visina prijevremene starosne mirovina umanjivala se 1,33 posto za svaku godinu ranijeg odlaska u mirovinu, sve dok korisnik mirovine ne bi navršio zakonski propisanu dob za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu, nakon čega je primao punu starosnu mirovinu. Ova odredba predstavljala je veliku promjenu u odnosu na dotadašnje propise, prema kojima je umanjenje koje bi nastupilo odlaskom u prijevremenu mirovinu bilo trajno, zbog čega su se tek rijetki odlučivali na prijevremenu mirovinu, obično u krajnjoj nuždi.
U većini zemalja Jugoistočne Europe prijevremene mirovine ostvarivale su se u iznosima koji u pravilu nisu bili znatno niži od visine starosne mirovine, zbog čega je, umjesto da bude iznimka, odlazak u prijevremenu mirovinu postao privlačan velikom broju korisnika; prijevremeno umirovljenje bilo je osobito učestalo u vremenima gospodarskih kriza – radnici kojima prijeti gubitak radnog mjesta, ostvarivanje prava na prijevremenu mirovinu doživljavaju kao jedini izlaz iz novonastale situacije. Slično se dogodilo u Hrvatskoj, gdje je gospodarska recesija koja je uslijedila raspadom Jugoslavije i Domovinskim ratom, uzrokovala visoku inflaciju i velik porast nezaposlenosti, te je u nedostatku adekvatnog rješenja na promjene tržišta rada, mirovinski sustav nerijetko služio kao deponij za zbrinjavanje viška radnika.
Dokup staža
Upravo u tu svrhu poslužio je sustav dokupa staža osiguranja, uveden u lipnju 1990., Poslodavci su na taj način za svoje radnike mogli pribaviti do pet godina staža, kako bi radnik ranije otišao u starosnu mirovinu. Prema podacima HZMO-a, staž je dokupljen za nešto više od 57 tisuća osoba, čija je prosječna starosna dob u trenutku dokupa bila 52 godine života, dok su prosječno po osobi dokupljene tri godine, četiri mjeseca i trinaest dana staža.
Ovim, po održivost mirovinskog sustava izrazito štetnim instrumentom, umirovljen je znatan broj relativno mladih ljudi, od kojih mnogi vjerojatno i danas primaju mirovinu. Naime, dokupom je ostvarivano pravo na starosnu mirovinu, koja se u to vrijeme mogla ostvariti sa znatno nižom dobnom granicom no danas, ali je u velikom broju slučajeva staž dokupljen i za osobe koje su bile zaposlene u zanimanjima za koja se obračunava beneficirani staž, te su već time ostvarivale pravo na umirovljenje s nižom starosnom dobi. Dokupljivala se i razlika do praga od 40 godina mirovinskog staža (35 za žene), čime bi se tada ostvarivali uvjeti za starosnu mirovinu bez obzira na navršene godine života.
Navedene mjere bile su generator velikog broja prijevremeno umirovljenih ljudi, a posljedice takvog ‘zbrinjavanja’ radnika u mirovinskom se sustavu osjećaju i danas. Mogućnost dokupa staža ukinuta je tek Zakonom o radu iz 1995., dok je mirovinskom reformom iz 1999. ukinut propis po kojem su osobe s ostvarenih 40 godina staža po sili zakona automatski odlazile u mirovinu, makar su neke od njih bile mlađe od 60 godina.
Penalizacija i bonifikacija
Penalizacija odlaska u prijevremenu mirovinu postojala je još u mirovinskom sustavu bivše države, no iznosila je, posebno iz današnje perspektive, vrlo niskih 1,33 posto za svaku godinu prijevremenog umirovljenja. Uz to, kad bi prijevremeno umirovljena osoba napunila dob za punu starosnu mirovinu, penalizacija bi prestala važiti, te bi od tada primala puni iznos starosne mirovine. Dodatno je penalizacija snižena 1989. godine 0,5 posto za one koji su postali nezaposleni zbog stečaja i likvidacije tvrtke.
Prijevremena starosna mirovina tako se tijekom razdoblja od gotovo trideset godina mogla ostvariti po vrlo povoljnim uvjetima, a široka primjena tog instituta uvelike je doprinijela neodrživosti stanja u mirovinskom sustavu danas. Stoga je jedna od glavnih promjena koje je donijela mirovinska reforma 1999. bila podizanje dobne granice za prijevremenu mirovinu na 55 godina starosti za žene, odnosno 60 za muškarce, uz kumulativno ispunjenje uvjeta radnog staža. Propisana je penalizacija koja je za pet godina ranije umirovljenje snižavala visinu mirovine za 18 posto (od 2002. povećana na 20,4 posto), te je nastalo umanjenje ponovno određeno kao trajno, odnosno ne ukida se kad umirovljenik navrši dob za punu starosnu mirovinu.
Primjena zakona doista je rezultirala značajnim smanjenjem broja prijevremenih umirovljenja, no zbog teške je gospodarske situacije te s njom povezane rastuće nezaposlenosti, velik broj ljudi izlaz tražio upravo u prijevremenom umirovljenju. Tako je od siječnja 2008. sniženo dotad važeće maksimalno smanjenje mirovine zbog prijevremenog umirovljenja s 20,4 posto na samo 9 posto. Ova izmjena rezultirala je malom razlikom u visini mirovine za osobe koje su odradile cijeli radni vijek i kasnije otišle u mirovinu u odnosu na osobe koje su ranije otišle u mirovinu, platile manje mirovinskih doprinosa i mirovinu će koristiti dulje.
Penalizacija je 2010. opet povećana – mirovine su bile 20,4 posto manje ukoliko je osoba otišla u mirovinu pet godina ranije, ali je uveden i instrument bonifikacije, kojim su za isti postotak nagrađivane osobe koje su nastavile raditi i nakon što su ostvarile dobnu granicu za umirovljenje.
Vlada Zorana Milanovića pri posljednjoj je promjeni zakona 2014. ukinula penalizaciju za radnike koji su se zaposlili vrlo mladi te na taj način ostvarili puno staža, a stopa penalizacije za prijevremeno umirovljenje određena je u iznosu od 0,10 do 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg odlaska u mirovinu. Prema važećim odredbama tog zakona, bonifikacija iznosi 0,15 posto za svaki mjesec nakon navršenih godina života osiguranika propisanih za stjecanje te mirovine, a najviše za pet godina
Staž s povećanim trajanjem
Na visinu stope prijevremeno umirovljenih osiguranika i dalje utječe ostvarivanje benificiranog staža za radnike u brojnim zanimanjima, na radnim mjestima koja su izložena opasnostima za zdravlje i život ili su na njima bili nepovoljni psihofizički uvjeti. Ovo se odnosi, primjerice, na radnike zaposlene u tekstilnoj industriji, rudnicima, lijevaonicama i željezarama, ali na staž s povećanim trajanjem imaju pravo i zaposlenici koji obavljaju zanimanja na kojima određene fiziološke funkcije organizma nakon određenih godina života opadaju u toj mjeri da onemogućuju uspješno obavljanje posla; među njima su, primjerice, profesionalni plesači, pjevači, piloti, dimnjačari.
Prema zakonu, staž s povećanim trajanjem znači da se godini ostvarenog staža pribraja dodatak staža koji kod pojedinih zanimanja iznosi i do šest mjeseci pribrojenog staža. Lista zanimanja s pravom na ostvarivanje staža s povećanim trajanjem definirana je Zakonom o stažu osiguranja s povećanim trajanjem još 1999., dok su za druge korisnike (policijske službenike, profesionalne vojnike, vatrogasce i pirotehničare) to regulirali posebni zakoni.
Europska komisija u svojim je preporukama naložila revidiranje liste zanimanja za ostvarivanje prava na staž s povećanim trajanjem, kako bi se racionalizali troškovi u mirovinskom sustavu, a spomenuta je i mogućnost uvođenja profesionalne mirovine kojom bi se jasno utvrdilo do koje godine života je moguće obavljati neki posao. Stoga je još prošle godine, za vrijeme vlade Tihomira Oreškovića, provedena Analitička studija o racionalizaciji zanimanja i radnih mjesta, kojom je utvrđeno da su neka od zanimanja za koja se ostvaruje staž u povećanom trajanju prestala postojati, u većini su dodatno unaprijeđeni standardi zaštite, dok je u mnogima automatizacija i robotizacija u procesu proizvodnje zamijenila potrebu za ljudskim radom. Rezultati studije mogu se između redaka protumačiti kao najava da će sljedećom reformom, kad do nje dođe, čak polovica zanimanja biti lišena mogućnosti ostvarivanja ranije mirovine putem instituta benificiranog staža.
Upozorenja iz Europe i najava reformi
Prema sadašnjim najavama, Vlada planira izmjenama mirovinskog zakona naložiti uvođenje jedinstvenog polaznog faktora pri određivanju penalizacije, za svaki mjesec prije navršenih godina osiguranika propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu, neovisno o godinama navršenog mirovinskog staža. Priprema se i ukidanje bonifikacije, te postroživanje uvjeta za starosnu mirovinu dugogodišnjeg osiguranika u odnosu na važeće uvjete od 60 godina života i 41 godinu staža osiguranja.
Postroživanje penalizacije u Vladi nastoje opravdati statistikama – navode da je stopa penalizacije prijevremenog umirovljenja u Hrvatskoj, koja se kreće između 1,2 i 4,1 posto po godini ranijeg umirovljenja, ispod prosjeka EU, koji iznosi 5 posto. U Savezu samostalnih sindikata Hrvatske ovakve usporedbe smatraju deplasiranima.
“Ključna razlike između razvijenijih članica EU i Hrvatske je u tome što hrvatski radnici u prijevremenu mirovinu uglavnom ne odlaze svojom voljom, nego jer nemaju izbora. Odlaze jer ih nitko ne želi zaposliti, ili zato što poslodavci, uključujući one u javnom sektoru, nude stimulativne otpremnine za odlazak u prijevremenu mirovinu. Hrvatske mirovine, i bez penalizacije, toliko su niske da je smiješno tvrditi da uvjeti odlaska u prijevremenu mirovinu na to potiču ikoga tko ima mogućnosti ostati u svijetu rada. No zašto ne bismo, umjesto da penaliziramo ljude koji nemaju izbora, porezno penalizirali poslodavce koji provode takvu praksu? Istovremeno, ukidanje poticaja za dulji ostanak u svijetu rada posve je nelogično ako zaista želimo, ali na pravedan način, produljiti radni vijek”, smatra Darko Šeperić, izvršni tajnik za projekte, edukaciju i europska pitanja u SSSH.
Na pitanje smatra li da će na ovaj način ostvarene uštede Vlada iskorisititi za poboljšanje materijalnog položaja umirovljenika, Šeperić odgovara da se to može ostvariti na dva načina – ili povećanjem stope zaposlenosti, i posljedično prihoda od doprinosa, ili odlukom o povećanju izvajanja iz općih poreza za financiranje mirovina.
“Podizanje dobne granice za odlazak u mirovinu neće otvoriti nova radna mjesta, a u uvjetima u kojima su stariji radnici suočeni sa diskriminacijom na tržištu rada, rezultat je samo da ih osuđujemo na nezaposlenost i siromaštvo u starosti. U isto vrijeme, očekivano trajanje života u Hrvatskoj je i dalje kraće nego u većini starih članica EU, od kojih mnoge još uvijek nisu odlučile podići granicu iznad 65 godina. Bez obzira na to kakav mirovinski sustav imate, ključ je uvijek u odnosu radno aktivne populacije, i umirovljenika. Iako se to često prodaje kao zdravorazumska teza, činjenica je ni drugi mirovinski stup ne može riješiti problem niske stope zaposlenosti, a niti starenja stanovništva. U svakom društvu oni koji privređuju, na ovaj ili onaj način, uzdržavaju ostatak populacije. Sada je u drugom stupu osiguran mlađi dio radno aktivne populacije. No, što će se dogoditi za dvadesetak godina kada, ako se postojeći demografski i ekonomski trendovi nastave, budemo imali više ljudi koji koriste mirovinu iz drugog stupa, nego onih koji u njega uplaćuju? Mirovinski fondovi morat će ubrzano prodavati svoju imovinu, što će na malom financijskom tržištu poput hrvatskog uzrokovati pad vrijednosti obeznica i dionica, i posljedično umanjit vrijednost preostale imovine u fondovima. Zato je jedino rješenje održivosti mirovinskog sustava povećanje zaposlenosti, te razmatranje opcija financiranja mirovina iz drugih izvora osim doprinosa. Jer tvrditi da danas, kada je Hrvatska, unatoč svim ekonomskim i socijalnim problemima, ipak razvijenije i bogatije društvo nego što je to bila ikada u svojoj povijesti, ne možemo osigurati dostojanstven životni standard starijim osobama naprosto je cinično”, zaključuje Šeperić.
Ni u Hrvatskoj stranci umirovljenika ne slažu se s većinom mjera predloženim u Nacionalnom planu reformi, smatrajući ih redom štetnim za umirovljenike. Iz središnjice stranke poručuju da se posebno protive najavama dodatnog povećanja penalizacije prijevremenog umirovljenja, upozoravajući na protuefekt koji se i ranije događao – na najave postroživanja uvjeta velik broj građana odlazi još ranije u mirovinu da ih ne zahvate nove zakonske odredbe, čime se ne postižu efekti koje Vlada proklamira. Veća penalizacija, tvrde u HSU, znači da će građani doživotno ispaštati zbog ranijeg umirovljenja i male mirovine će im biti još manje.
Najava pooštrenja mjere odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu bez penalizacije za dugogodišnje osiguranike prepisana je iz prijašnjeg plana reformi koji je donijela Vlada Tima Oreškovića, poručuju iz HSU, te navode da je pitanje hoće li se ostvariti ili će ostati mrtvo slovo na papiru. Tvrde i da će da će troma Vladina reformska politika, premda zvuči paradoksalno, ovoga puta ići u korist građanima pošto brojne restriktivne odredbe koje se godinama najavljuju vjerojatno neće biti implementirane.
