Umirovljenica Vera Tomić (72) osoba je neumorne energije. Život su joj obilježile tragedije, velike tragedije, a u lokalnoj zajednici poznaju je po velikom osmijehu, izložbama slika, pjesmama koje piše, susretima umirovljenika…
Listanje knjige utisaka sa njenih izložbi Veri izvuče osmijeh na lice
Sedamdesetdvogodišnju umirovljenicu Veru Tomić poznajem iz viđenja. U slučajnim susretima na ulicama našeg malog grada uvijek razmijenimo koju lijepu riječ. Na društvenim mrežama u zajedničkim grupama pratim njen rad: izložba slika, likovna kolonija, promocija zbirke pjesama, susreti umirovljenika, klub radioamatera… Odlučila sam je pitati odakle joj takva količina energije i kako pronalazi vrijeme za tolike aktivnosti. No u sat i pol ugodnog druženja u njenom stanu prepunom slika, saznala sam o Veri nešto što nisam znala: njen su život obilježile tragedije… velike tragedije. Unatoč tomu, radost i dobrota kojom zrači osvaja sve oko nje.
Članica pet udruga i četiri kluba
„Članica sam pet udruga i četiri kluba. Bavim se nordijskim hodanjem, šećem, slikam, radim ilustracije za knjige, članica sam Sindikata umirovljenika, Gradske udruge umirovljenika Dugog Sela i Udruge umirovljenika Općine Brckovljani, članica sam Likovne udruge Dugog Sela, aktivna sam u lokalnom Vatrogasnom društvu, u Udruzi antifašista, u Klubu fotografije, Klubu vatrogasnih veterana i u Klubu radioamatera. Imala sam osam samostalnih izložbi slika i više od 60 grupnih. Objavila sam jednu knjigu, 2021. godine, naslov joj je ‘Ranom zorom’. Inače su moji radovi objavljeni u još devet zbornika“, priča mi Vera, pokazujući pozivnice i kataloge sa svih svojih izložbi koje čuva u urednoj arhivi.
Vera Tomić slika od 2006. godine a prvu samostalnu izložbu imala je 2008.
S ponosom iz ladice vadi knjigu utisaka, koja prati svaku njenu izložbu. Prelistala sam je i primijetila da svi hvale njen talent, ali i karakter. Što najviše slika, pitam je.
„Obožavam slikati starine. Stare kuće, objekte općenito. Jednom mi je na izložbi prišla žena, zagrlila me sa suzama u očima i rekla da je prepoznala na mojoj slici svoju staru kuću u kojoj je odrasla i koje više nema. To su neopisivi trenutci, kad nekome bar na slici vratite djetinjstvo i uspomene“, govori mi Vera.
Odbačena jer je otac želio sina…
Iz nje doslovno isijava pozitivna energija. Vesela, živahna, ne skida s lica osmijeh. Pitam je kakvo je bilo njeno djetinjstvo i je li rođena u Dugom Selu u kojem sad živi.
„Rođena sam u Banja Luci. Moja prva tragedija je što sam bila odbačena već kao dijete. Moj biološki otac pristao je oženiti moju majku samo ako se rodi sin. Kako sam se rodila ja, ostavio je i nju i mene“, priča mi Vera.
Malo zastane pa doda da je možda i bolje tako, jer se njena majka kasnije udala za drugog čovjeka, koji je Veri bio bolji otac nego čovjek čije gene nosi. Odgojio ju je jednako kao svoju djecu. „Čak mislim da me malo više volio od njih svih“, smije se Vera. S ponosom pokazuje na zidu sobe slike mame i tate koje je sama slikala, po njihovim fotografijama.
Trinaest tragedija na stranicama knjige
To što ju je odbacio čovjek koji ju je u ranom djetinjstvu najviše trebao voljeti, na žalost, nije jedina nesreća koja je snašla Veru. Pokazuje mi u zbirci „Ranom zorom“ dvije stranice na kojima je pobrojala svojih trinaest velikih životnih tragedija: od gubitka djeteta preko teškog zlostavljanja u prvom braku do nestanka mame koja je nakon dvije godine pronađena, na žalost, mrtva. „Smijem li spomenuti sve to ili je previše osobno?“, pitam Veru otvoreno.
„Ne pričam rado o tome, jer boli. Ali spomenite slobodno; možda nekome bude putokaz da vas tragedije obilježe, ali se ne smijete predati očajavanju“, kaže Vera.
Unuk Sandro – najveća radost
Na sreću, ima kćer Snježanu, zeta i unuka Sandra koji žive blizu nje. Slažu se odlično, kaže, i kroz smijeh dodaje: „Nisam ja neka grintava baba. Ja imam svoj život i svoje aktivnosti i stalno nekud jurim, a oni su sretni da sam takva i da ne zanovijetam“.
Unuk Sandro Verina je ljubav i izvor sreće
Tridesetak godina mlađa od nje, sjedim u njenom dnevnom boravku, umorna od vrućine i posla i milijun obaveza, a ona se kratko javlja na telefonski poziv i dogovara s prijateljicom večernju šetnju. „Odakle Vam tolika energija?“, doslovno mi izleti pitanje.
„O pa ja i radim! Čistila sam zgradu s pet ulaza i stotinjak stanova. Zbog kralježnice mi je to postalo prenaporno, pa sam nastavila raditi u drugoj s manje katova. A sve ostalo? Pa zašto bih ja samu sebe podcijenila i rekla ja to ne mogu ili ne znam“, kaže Vera.
Nije je bilo stid zavrnuti rukave i raditi
Nikad joj nikakav težak posao nije bio stran. Radila je godinama u Tvornici posuđa Gorica, na vrlo teškim fizičkim poslovima. Nikad se nije bojala zavrnuti rukave i raditi, kaže, i nije je bilo stid nikakvog posla. Ipak, tu lijepu gospođu u haljini, sređene frizure, decentnu ali dotjeranu, teško mi je bilo zamisliti kako vuče vatrogasno crijevo na požarištu:
„A to Vam je posebna priča. Moj tata je bio u vatrogascima pa sam ja nastavila tim stopama. Moj drugi suprug mi je bio velika podrška; uvijek mi je pripremao odijelo da ja ne bih zakasnila na intervenciju ili na skupštinu. A poseban je osjećaj kad nekome pomognete u takvim situacijama. Živim blizu Vatrogasnog doma pa mogu brzo reagirati“, govori Vera i ponosno pokazuje svoje fotografije u uniformi.
Vera s kolegom iz DVD-a Stjepanom Bertekom
Najveća sreća je biti donekle zdrav!
Jedva nekako odlazim sa predivnog druženja, dok mi Vera u ruke gura čokoladu, jer ne mogu, kaže, otići bez sitnice. Razmišljam kako bih s njom mogla razgovarati do jutra i naučiti toliko toga. Za kraj, na vratima, dobacim još jedno pitanje: „Kakve ljude volite imati oko sebe?“ Na trenutak samo zastane, a onda mi odgovori:
„Najviše u životu cijenim pozitivan stav prema životu, lijepu riječ i dobrotu. Uvijek se samo sjetim kolika je sreća kad je čovjek barem donekle zdrav i odmah imam volje i snage za sve. Život je samo jedan, a mi se trošimo i starimo. Povratka nema. Zato živite zdravo i sretno za sebe i imajte ljubavi i dobrote za druge“.
Odlazim od Vere s osmijehom, bogatija za čokoladu i nekoliko velikih životnih lekcija. Šaljem joj odmah sa stepeništa njene zgrade zahtjev za prijateljstvo na Facebooku i pomislim: „E da mi je u 72-oj godini biti poput nje!“
