Sve više djedova i baka traži pomoć: ‘Snaha nam ne dopušta da vidimo unuke’
Telefon Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo donedavno su djedovi i bake zvali svega nekoliko puta godišnje, a sada to čine gotovo svakodnevno žaleći se kako im nije dopušteno viđati unuke. Tajnica HURR-a Melita Požgaj ispričala nam je s kakvim se sve slučajevima susreću te što savjetuju starijim osobama. Nedavno su pokrenuli i projekt ‘Baku i djeda svako dijete treba’ te tako prvi progovorili o ovom obiteljskom problemu.
Melita Požgaj, tajnica HURR-a (u krugu), Ilustracija | Rawpixsel
Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo prva je kroz projekt ‘Baku i djeda svako dijete treba’ koji je u tijeku javno progovorila o neviđanju unuka. Dok bi prijašnjih godina primili svega nekoliko poziva upomoć, danas im telefon zbog ovog problema zvoni gotovo svaki dan.
– Nekoliko poziva godišnje pretvorilo se u najmanje nekoliko poziva tjedno. Evo neki dan su u istome danu nazvale tri bake. Dok je neviđanje unuka najčešće u slučajevima rastave braka kada se jednog roditelja izolira od djeteta, a samim time i ostatak njegove obitelji, jedna baka požalila se da ne viđa unuke s kojima živi u istoj kući, samo na drugom katu. Ima manipulativnu snahu koja djeci od pet i devet godina brani da razgovaraju s bakom. Otac na to ne reagira, a kako su u braku, teško se miješati u taj odnos, priča nam tajnica HURR-a, Melita Požgaj.
Prvi korak je Centar za socijalnu skrb, a drugi – sud
Najviše joj se u sjećanje urezao slučaj od prije nekoliko godina kada su im se obratili djed i baka iz jednog malog mjesta u Dalmaciji. Sin im je poginuo u ranim 20-ima, a nakon njegove smrti majka im nije dala da viđaju unuka. Pokrenuli su sudski postupak, bili su uporni, presuda je bila u njihovu korist, ali majka to nije izvršavala pa su se za pomoć obratili policiji. Sud je zaprijetio majci ovrhom pa su se na kraju teškom mukom izborili za viđanje. Majka je tražila i da plaćaju alimentaciju, oni danas i plaćaju to minimalno uzdržavanje, ali su sretni što imaju svoga unuka barem tih jednom ili dvaput tjedno.
Tu je i slučaj 96-godišnje bake koja zove svoju unuku s praunučicom na rođendan, a unuka ne želi svom djetetu prabaku dati ni da je čuje preko telefona.
– Prije par godina stvari su bile puno drugačije nego danas. Stigma, sram koji osjećaju stariji ljudi zbog takve situacije u obitelji, sporost samog sustava i jako mali broj prijavljenih slučajeva… Ipak, sudovi imaju sve više empatije, presude se donose ipak nešto brže, a djelatnici involvirani u proces sve se više educiraju o pravima djeteta i važnosti da dijete ima oca, ali i baku i djeda u svom životu. Ako se problem ne može nikako drugačije riješiti, bake i djedove upućujemo da se obrate Centru za socijalnu skrb koji će pokušati provesti mirenje, a ako ni to ne uspije, onda je svakako idući korak sud, kaže nam Požgaj.
Za dijete je najbolje da ima kontakte
Našu smo sugovornicu, koja je i sama baka, pitali postoji li druga strana priče koja bi eventualno mogla opravdati radikalne odluke roditelja da ne dopuste baki ili djedu da vrijeme provodi s unucima.
– Svaka priča ima tri strane; moju, tvoju i pravu istinu. Mi djelujemo iz perspektive onoga što je najbolje za samo dijete. Mnogi problemi mogu se riješiti razgovorom, da razgovaramo kao dobri ljudi pa ćemo tada naći rješenje. Važno je reći, ali važno je i šutjeti ako smo neraspoloženi pa znamo da naša reakcija neće biti dobra. Tada se trebamo smiriti pa kasnije, makar i za deset dana, razgovarati i pokušati riješiti stvari. Mi se ne bavimo ekstremnim slučajevima u obitelji, kada postoji nasilje, jer to je onda slučaj za policiju. Nam se stariji ljudi ne obraćaju zbog gluposti, nego kada stvarno postanu bespomoćni i ne znaju više što da poduzmu, priča Požgaj.
Bake i djedovi srame se zbog takve situacije u obitelji
Pozivi im stižu ne samo iz Hrvatske, nego i iz drugih zemalja, jer su jedini koji se trenutno bave ovim problemom. Osim savjetovanja i psihološke pomoći, u tijeku su i radionice za djedove i bake.
– Taj sram koji postoji danas među djedovima i bakama, iako sada razbijamo vrh te sante leda, postojao je prije 14 godina među očevima kada smo osnovali udrugu. Nama su se u 90 posto slučajeva javljali očevi kojima se brani da vide svoje dijete, jer dijete u 90 posto slučajeva pripadne majci. Opet, ni tu ne govorimo o slučajevima nasilja i opravdanih razloga za neviđanje, nego pokušajima majki da se bivšem supružniku osvećuju preko djeteta koje treba i majku i oca. To za sobom onda povlači i sve ostale članove njegove obitelji koji su važan segment djetetova odrastanja, zaključuje Melita Požgaj.
