Palijativna skrb na niskoj razini: ‘Potrebe tih bolesnika nisu prepoznate i to je velik društveni problem’
Iako je palijativna skrb jedno od osnovnih ljudskih prava, u Hrvatskoj je ona nejednako zastupljena u svim županijama i često ovisi o volonterima. Potrebe palijativnih bolesnika nisu prepoznate, a nedostaje i kreveta. Stoga brojne udruge upozoravaju na inertnost države po tom pitanju i na razne načine nastoje pobuditi svijest javnosti.
Palijativna skrb | Unsplash
Palijativna skrb je aktivna sveobuhvatna briga za bolesnike čija bolest ne reagira na liječenje. Usmjerena je na održavanje kvalitete života bolesnika do njihove smrti. Tako je barem definira Svjetska zdravstvena organizacija. No, u Hrvatskoj ona uglavnom nije aktivna, niti sveobuhvatna, iako spada u red osnovnih ljudskih prava. To je izašlo na vidjelo i tijekom obilježavanja Svjetskog dana hospicija i palijativne skrbi ove subote.
– Raste broj bolesnika s malignim oboljenjima, s Alzheimerovom demencijom, kao i broj kronično nezaraznih bolesnika te onih koji dođu u terminalnu fazu, a ubrzano raste i broj izrazito starijih osoba iznad 85. i 95. godine koji zbog staračke krhkosti trebaju palijativnu skrb. Potrebe svih tih bolesnika nisu prepoznate i to je veliki društveni problem, rekla je za Dnevnik.hr predsjednica Hrvatskog društva za palijativnu medicinu Hrvatskog liječničkog zbora, Vlasta Vučevac.
Procjena potreba za nekim oblikom palijativne skrbi je između 50 do 89 posto svih umirućih pacijenata, što bi u Hrvatskoj iznosilo između 26 do 46 tisuća pacijenata godišnje. Za 2040. predviđa se porast potrebe za palijativnom skrbi između 20 i 47 posto, a Hrvatska nema ni novi nacionalni program razvoja palijativne skrbi, upozorila je nedavno u Saboru zastupnica SDP-a Renata Sabljar Dračevac.
Manjak kreveta, osoblja, znanja i svijesti
Palijativna skrb trebala bi brinuti o biološkom, psihološkom, socijalnom i duhovnom stanju bolesnika, istodobno vodeći računa i o obitelji oboljele osobe, od postavljanja dijagnoze neizlječive bolesti do žalovanja nakon smrti bolesnika. Istodobno, iz HUBOL-a upozoravaju kako palijativni bolesnici često završavaju na hitnim bolničkim prijemima, gdje ne mogu dobiti adekvatnu pomoć i skrb.
– Još uvijek često nailazimo kod opće javnosti da se ne zna što je palijativna skrb, a država kao da je u posustala u njezinom razvoju, upozorila je Blaženka Eror Matić, predsjednica udruge volontera u palijativnoj skrbi La Verna.
Dodala je kako kronično nedostaje smještajnih kapaciteta za one palijativne bolesnike koji više ne mogu biti kod kuće, jer hospiciji postoje samo u Zagrebu i Rijeci, dok se na otvorenje hospicija u Puli čeka gotovo tri godine. Tako se kreveti za palijativne bolesnike organiziraju unutar bolnica. U Zagrebu, primjerice postoje palijativni kreveti u psihijatrijskim bolnicama Sv. Ivan i Vrapče.
– Svaka županija trebala bi imati jedan hospicij. To je zadnja karika u lancu palijativne skrbi. Kada bolesnika više ne možemo zbrinuti u kućnoj palijativnoj skrbi, da ga se smjesti u hospicij, a ne u bolnicu, upozorila je Vlasta Vučevac i dodala da nedostaje liječnika i medicinskih sestara.
Palijativni pacijenti ne mogu čekati
Oni koji se, pak, bave palijativnom skrbi u Hrvatskoj nisu dovoljno prepoznati niti plaćeni. Osim toga, velik je problem što palijativna skrb nije svugdje ista. Vučevac je upozorila kako su pozitivni primjeri zabilježeni u Istarskoj, Dubrovačko-neretvanskoj, Vukovarsko-srijemskoj i Požeško-slavonskoj županiji, ali i da, s druge strane, u pola županija nema apsolutno nikakve palijativne skrbi.
Iako je premijer Plenković najavio donošenje novog nacionalnog programa razvoja palijativne skrbi, ali i nacionalnu mrežu za liječenje boli, palijativni pacijenti to ne mogu čekati. Palijativa se još uvijek u većoj mjeri oslanja na snalažljivost pojedinaca i volontersku pomoć. Iz Zdravstvenog opservatorija poručuju da je potrebno osigurati cjeloviti pristup u pružanju palijativne skrbi, što bi značilo reorganiziranje sustava, podizanje razine informiranosti građana, povećanje dostupnosti usluga iz domene palijativne skrbi te osnaživanje kapaciteta svih dionika za nošenje sa zahtjevnim situacijama.
Upravo to je bio glavni cilj filma ‘Budi uz mene’, redateljice Irene Škorić. Film nastoji iz kuta liječnika, bolesnika, članova obitelji, njegovatelja i volontera prikazati palijativnu skrb i svu problematiku široj javnosti. Dio je to projekta Zdravstveni opservatorij pod vodstvom Krijesnice – udruge za pomoć djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima.
