Nada (69) je imala kratak izlet u politiku: “Rade takve stvari da ih ne možeš pojmiti”
Dok je radila, nije imala vremena za sebe. Sada joj, uz djecu, nikada nije dosadno. U mirovini, radila je sve ono što za vrijeme radnog vijeka nije mogla. Bavila se nordijskim hodanjem, politikom, bila je u „Matici umirovljenika“, brinula se o svojoj bolesnoj majci i ostaloj obitelji, ali se ipak vratila druženju s djecom.
Nada (69) u Belišću
(Barbara Jurišić/Mirovina.hr)
Nada (69) radila je cijeli svoj radni vijek u kartonaži te, dok je radila, nije imala vremena posvetiti se sebi. Bila je posvećena isključivo poslu i djeci. Kada je otišla u mirovinu, prvo se brinula za svoju obitelj te je imala posao sa strane. Nakon svega toga, bavila se sportom, bila je kratko i u politici kao član „Hrvatske stranke umirovljenika – HSU“ te se bavila sportom. Ostavila je to sve iza sebe kada je dobila praunučad te se posvetila djeci koju najviše voli. Čak nam je ispričala i dvije anegdote vezane uz njezinu unučad i praunučad. Za kraj se osvrnula na iznos mirovina u Hrvatskoj za koje smatra da su premale.
Šest godina je kuhala za devetoro ljudi
„Radila sam u kombinatu u Belišću u kartonaži. Radila sam na proizvodnji kutija. Proizvodilo se sve od papira, pa do malih kutijica (parfemi i kalodonti) do velikih (za namještaj). U biti, spajala sam te kutije. Kratko sam radila i na sitotisku. Proje mirovine, nisam imala hobije. Imam dvoje djece, muž i ja smo radili i zajednički smo ih čuvali, nisu išla kod djede ili bake, išla su u vrtić i mi smo si organizirali smjene. On je radio skroz prijepodne, a ja sam radila smjenski rad. Svaki mjesec i pol dana, imala sam vikend slobodno Prije se jako išlo u susret ženama koje su imale djecu. Ako ti je dijete bilo bolesno, dobio si slobodno bez problema. Za vrijeme dok sam ja radila, većina žena je radila. 30 godina sam radila i onda sam otišla na skrb kao višak u kombinatu i u invalidsku mirovinu.“-ispričala je gospođa Nada.
I sada je dosta mlada, kaže. Prvo dijete je rodila u 21., a drugo u 23. godini života. Nije se bavila ničim osim djecom jer je radila smjenski rad te obavljala kućanske poslove i čuvala djecu. Sada pomaže drugima, iako njoj nitko nije pomagao. Kad je otišla u mirovinu, mama joj se jako razboljela i 6 godina ju je služila, sin joj je studirao te si je ona pronašla jedan posao sa strane te je kuhala za devetoro ljudi 6 godina. Nosila je sve ručkove na biciklu i raznosila djedi i baki, mami i gdje je već tko bio. Nakon toga svega, malo se bavila društvenim radom.
Kada uđeš u politiku, moraš imati, stvarno, želudac za to
„Jedno vrijeme sam volontirala u udruzi ‘Zvono’, dvije godine efektivno, dok nisam dobila unuku. Onda sam pomagala sinu, bila stalno s unukom. Bila sam u ‘Hrvatskoj stranci umirovljenika’ i bila sam u ‘Matici umirovljenika’ na nekim funkcijama. Onda sam dobila praunučad i sad sam već 10 godina samo s djecom. Kada uđeš u to, moraš imati, stvarno, želudac za to. Ljudi takve stvari rade da to ne možeš ni pojmiti. Išli smo mi i s ‘HSU’ i u Zagreb kada su bile izborne kampanje u više navrata. Što je meni još blesavo ,te koalicije što se prave poslije izbora. Ljudi često budu nezadovoljni time što glasaju za nekoga, a ti neki se pridruže nekom drugom za koga nikad ne bi ni u snu glasali. Ostavila sam to iza sebe, ljepše mi s djecom nego u politici.“- rekla je umirovljenica Nada.
„Pecanje na suho“ i utrke puževa
Nastavno na sve čime se bavila u mirovini, bavila se i nordijskim hodanjem kad se prvi puta pojavilo u Belišću. Organizirao ga je gospodin Šabjan koji je poslije legendarnog Ljubeka bio prvak u natjecanju kajacima. Bila je neko vrijeme i planinarila. Nije joj dosadno, kaže. I dalje najviše voli djecu te se njima najviše posvetila. Djeca su najiskrenija i uvijek kažu ono što misle. Njena djeca najviše vole prirodu te ih njihov djed, muž naše sugovornice, često vodi pecati. Jednostavno obožavaju ribe. Neko vrijeme nisu mogli ići pecati jer je njihov djed bojao čamac te su djeca dolazila kod njih u dvorište kako bi pecali iz čamca na suhom.
„Muž poslije kiše iz šume donese kanticu puževa. Djeca onda uzmu te puževe i kredom nacrtaju krug tu na betonu u dvorištu i puste ih da se utrkuju. Nakon što utrka završi, onaj puž koji je bio najbolji i najbrži, on postaje njegov puž. Svi ostali puževi ih natrag u kanticu i nosi ih se natrag u šumu, a ovaj puž ostaje u dvorištu.“- kroz smijeh je rekla gospođa Nada.
Za kraj se htjela osvrnuti na iznos mirovine
Mirovina je stvarno mizerna. Smatra kako se danas, od mirovine, uopće ne može živjeti, ako je to jedini prihod. Treba ili raditi nešto sa strane ili imati nekoga tko može pomoći. S mirovinom samom, osoba je čisti siromah. Gospođa Nada i njezin muž sreće što im djeca pomažu financijski dok oni, zauzvrat, pomažu čuvanjem djece. Kaže kako su i radnici isto jako zakinuti. Svi kada plate svoje režije, od novaca im ne ostane ništa. Oni imaju dvije mirovine i pomoć svoje djece i joj je teško zamisliti kako preživljavaju oni gdje postoji samo jedna mirovina. Pogotovo je teško onima koji su bolesni i koji si trebaju priuštiti mnoštvo lijekova sa samo jednom mirovinom.
