Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
Operna diva Ivanka Boljkovac ove je godine otišla u mirovinu. Da nema korone i da njezina majka nije već tri i pol godine u krevetu, vjerojatno bi i dalje pjevala, glumila, odlazila u društva, putovala… Odrekla se svega, jer se pojavom korone zahvalila terapeutkinji i njegovateljici i brigu o mami u cijelosti preuzela na sebe. Dokle god može, kaže, svoju majčicu ne da u dom.
Ivanka Boljkovac, Foto: Privatni album
– Naravno da sam ljuta kad vidim kolike mirovine ljudi primaju za odrađeni cijeli radni vijek. S time se teško živi. Nije im lako, dapače, jako im je teško, jer kad se plate računi uistinu malo ostaje – kaže Ivanka Boljkovac (66).
Operna diva dodaje kako je žalosno što se umirovljenici moraju snalaziti kako znaju i umiju. Još kad su u kući dvije mirovine, onda nekako ide, ali kad je samo jedna, tad nastaju pravi problemi. Kao primjer dobrog rješenja navodi Njemačku. Kad jedan umre, od njegove se mirovine dodaje nešto, pa ovaj drugi ipak može preživjeti. Mirovine su, dodaje, uvijek bile male. Pamti maminu sestričnu zbog čije se izuzetno niske mirovine uvijek pitala kako preživljava. A ona je još svaki mjesec nešto stavila na stranu pa i unučadi davala.
– Uspjela si je sve organizirati. Teško je, znam, posebice danas kad su cijene otišle nebu pod oblake. Sramota je da su mirovine tako male, ali kod nas je to i stvar niskih plaća. Bilo bi divno da svi imaju više plaće pa bi i mirovine bile veće – smatra.
Nije pobornik odvajanja za skupe poklone pod borom, posebice igračaka. Svjesna je da bake i djedovi žele obradovati unuke, darivati ih, ispuniti im želje. Ipak misli da smo pretjerali s kupovinom, jer današnja djeca imaju previše igračaka, a s njima se uopće ne igraju. Previše, priča, trošimo na takve stvari.
– Zašto bi morali imati baš sve igračke? Ja nisam imala ni bicikl, ni romobil i preživjela sam. OK, bila su druga vremena, ali brdo igračaka ni danas nije potrebno. Meni je mama bebu napravila od kuhače i bila sam jako ponosna da je imam. Danas dobiju poklon, pet minuta se igraju i odbace. Ne znaju cijeniti jer imaju previše i to nije dobro – govori.
Jako voli djecu i rado ih daruje sitnicama. Čak i onu nepoznatu. Iako se, priča, djeca više ne vesele gotovo ničemu i samo čekaju neki veliki skupi poklon koji će brzo završiti u zapećku, diva zna izmamiti dječji osmijeh.
– Kad prolaze ispod mog prozora, čujem da plaču pa im nešto kažem i to uvijek završi sa “Sad ću ja tebi dati jedan lijepi balon. Hoćeš da ga i napušem?”. Onda dijete raširi okice i bude sretno kao da je dobilo ne znam što. To je ono pravo, ta sreća u njegovim očima. Sitnica je dovoljna, samo da je od srca, da se napravi priča oko toga. Bombončić, lizalica… znaju se i tome veseliti – kaže.
Otprilike je takve poklone i sama dobivala kao djevojčica. Rado se sjeti odrastanja, odnosa prema starijima koji je tad bio drugačiji nego danas. Po dvije, tri generacije su živjele u istoj kući i sve je lijepo funkcioniralo.
Domovi za starije i dječji vrtići morali bi biti jedno uz drugo
– Oni stariji kojima je sve postalo teže, čuvali su djecu, mlađi su išli u polja. Stariji ljudi i danas moraju biti prisutni u životima svih nas. Imaju puno strpljenja, ljubavi, iskustva, znanja i rado sve to prenose na mlade. Djeca koja odrastaju uz bake i djedove puno su bolja, toplija nego ona koja rastu bez njih – priča.
Razumije mlade ljude koji roditelje smjeste u domove za umirovljenike, no sama bi se na to jako teško odlučila. To je, kaže, stvar odabira svakog pojedinca. Njezina majka u krevetu je tri i pol godine. Prije korone, Ivanka je imala terapeutkinju i njegovateljicu koje su joj pomagale oko majke. Kako je počela korona, zahvalila im se i na sebe preuzela brigu u cijelosti.
– Dokle god mogu, svoju majčicu ne dam u dom. Znam da su mnogi previše zaposleni, imaju svoje obitelji i naprosto su zauzeti. No ako već je takva situacija, može se napraviti tako da je starijima i u domu lijepo. Ako su već prisiljeni dati roditelje u dom, onda neka ih barem redovito posjećuju, izvedu na kavu, u šetnju, jer odlazak u dom ne znači stalno boraviti u sobi. Mladi ne bi smjeli zaboraviti na njih ili doći jednom mjesečno s razmišljanjem “eto, i ovaj smo se mjesec riješili toga”. Svi bi bili zadovoljniji da stvorimo takve odnose – govori.
Misli da bi domovi za starije i dječji vrtići morali biti jedno uz drugo, da se djeca i stariji mogu družiti, igrati, razgovarati. Tako, razmišlja, živnu i jedni i drugi. Jer djeca se osjećaju kao odrasli zato što pomažu starijima. Osim toga, rađa se i ljubav prema ljudima, mališani steknu osjećaj važnosti.
– Djeca s veseljem prihvaćaju starije ljude. Sve ih mogu pitati, rado će im odgovoriti jer oni imaju vremena, strpljenja, čak i za mlade koji, uopćeno, ne vole savjete. Njima ih daju samo ako za savjet upitaju, ako žele čuti – tvrdi.
Ivanka Boljkovac, Foto: Privatni album
Smatra da je imala više poštovanja prema starijima od danas mladih ljudi, ali ipak pomirljivo kaže da su to “nove generacije”. Nikad nije ‘prelazila preko leševa’, a vidi da se danas to zna dogoditi.
– Razmišljanja su “samo ja i ja”. To nije dobro. Društvena smo bića i moramo brinuti jedni o drugima, biti si dobri – govori.
Mirovina me neće usporiti, imam volje i vremena za sve
Pamti pljusku koju je dobila, iako ni danas ne misli da je pokazala nepoštovanje prema starijima.
– Samo jednom se to dogodilo. Kad sam u Karlovcu u Glazbenoj školi prošla hodnikom pored profesorice i nisam pozdravila. Dobila sam pljusku odmah. Mama me je pitala zašto nisam pozdravila. Ja kažem “Već jesam, prije sam srela profesoricu i pozdravila”. “Imaš svaki put pozdraviti, koliko god puta je vidiš”, odgovorila je mama. I kad bih se kao dijete petljala u nešto, ako smo, primjerice, sjedili i ručali, a ja rekla nešto neprimjereno, bogme bih dobila žlicom po ustima – prisjetila se.
Danas ponosno govori koliko obožava majku, obitelj. Baka i djed, ujak i ujna živjeli su na selu, a Ivanka s mamom u Karlovcu. Posjećivala ih je vikendima, praznicima…
– Baka i djed učili su me svemu. On je svašta znao s rukama i to je prenosio na mene. Stariji su nam pričali priče, dogodovštine, mi djeca slušali i upijali sve što su govorili. Puno su fizički radili, ali uvijek su imali vremena za djecu. Ne samo obitelj, nego i susjedi, svi su brinuli jedni o drugima – govori.
Ove godine i sama je otišla u mirovinu. Da nema korone i da nije ovakva situacija s njezinom majkom, vjerojatno bi i dalje pjevala, glumila, odlazila u društva, putovala… ne bi joj se dani puno promijenili. I dobro bi proslavila nagradu za životno djelo, koja joj je nedavno uručena u zagrebačkom HNK.
– To slavlje i dalje čekam, da jednom proslavim mojih 40 i nešto godina na pozornici. Htjela sam imati svečanu izvedbu, da se oprostim od publike, kolega, da se svima zahvalim, ali korona je sve poremetila. Ni jednu obljetnicu nisam slavila. Kad sam trebala slaviti 35-u, tadašnji direktor rekao mi je da ni on nije slavio, što nije istina. Sad su mi htjeli omogućiti svečanu predstavu, slavlje, ali čekamo bolja vremena – kaže.
Ivanka Boljkovac u seriji “Crno-bijeli svijet”, Foto: HRT
Unatoč zavidnom opusu, brojnim humanitarnim koncertima, tek sad, kad je u pripremi njezina monografija, shvatila je koliko toga ima iza sebe. Nikad joj, priča, nije bilo teško, radila je s veseljem.
– To nije posao, nego zvanje. Moj hobi. Nešto što volim, što izvire iz mene… to je to, moj život – govori.
“U mojoj garderobi druženja su bila tradicionalna”
Ne zna reći gdje se najbolje osjećala. Pjevala je u opernim arijama, kazališnim predstavama, glumila u serijama, plesala u baletu. Čak i kad je sudjelovala u emisiji “Križić-kružić”, uživala je punim plućima. I serije su joj izazov. Ako bude nešto za glumiti, prebaci se u taj lik i nije joj teško. Iza nje su četiri desetljeća u operi i barem 45 godina koncerata. Nikad nije izgubila vedrinu, a recept njezina trajanja je – uživaj u svom poslu pa će uživati i svi oko tebe. Ni mirovina je, kaže, neće usporiti jer cijeli život nalazi vremena za neka svoja veselja poput druženja s prijateljima, odlaska u ribičiju.
Od njezinog debija, tradicija je da sve generacije, kad se završi predstava, dođu k Ivanki u garderobu. Popilo bi se, zamezilo, pričalo o predstavi, a mlađi bi svaki put zaključili kako je divno tako se družiti.
– Ti razgovori su bili divni, a za svaki takav ugodan razgovor potrebni su i stariji ljudi. Ne govorim to radi svojih godina, ja sam i dalje pupoljak. Istina jesenji, ali ipak pupoljak. Ti pupoljci, te jesenje ruže su najljepše. Zato ih nipošto ne treba odbacivati, odgurivati iz društvenog života – smatra.
Početke svoje karijere pamti i po velikom poštovanju prema starijim kolegama. Učila je od njih, a i danas ima to poštovanje. Tih godina gledala ih je kako rade. Nisu joj ni trebali davati savjete jer je upijala njihov način glume, pjevanja.
– Od svakog se može nešto naučiti. Kad bih vidjela loše, pomislila sam “Ne smijem ni ja to raditi”. Ono dobro upijala sam poput spužve – govori.
Sve što ju je život naučio, prenosi dalje. Mladost koja joj dođe u čestitare za Božić, darivat će lijepo uglancanim crvenim jabukama, bombonima, čokoladama. Kako radi korone nikog ne pušta u kuću, s odraslijim će čestitarima uz balkonsku ogradu popiti rakijicu, pojesti kolač i podružiti se. Oni s jedne strane balkona, ona s druge. Sve njezine želje u novoj 2022. svode se na to da svi ljudi imaju više sreće, puno zdravlja, i da stane korona.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
