‘Singerice’ još uvijek postoje: Legendarni šivaći strojevi sašili su pola svijeta, a danas padaju u zaborav
‘Singerice’ postoje već stoljeće i pol. Većina ih je prepoznatljiva po drvenom sanduku. Danas ti sanduci služe uglavnom kao ormari i spremišta raznih stvari, dok je nekoć miraz bogate udavače bio nezamisliv bez takvog stroja.
Julija Blažetić šije na ‘Singerici’ staroj 150 godina. | Foto: Mirovina.hr
Ljudska civilizacija, pokazala su novija arheološka istraživanja, šije odjeću barem 20.000 godina. Dolaskom industrijske revolucije bistro oko, vještu ruku, iglu i konac zamijenili su strojevi. Oni su bili teško upotrebljivi i komplicirani sve dok se nije pojavio američki glumac, izumitelj i poduzetnik židovskog podrijetla Isaac Merrit Singer.
On je 1851. izumio, patentirao i zajedno s njujorškim odvjetnikom Edwardom Clarkom počeo proizvoditi šivaći stroj koji je u nas poznat kao “singerica”. Taj se stroj od dotadašnjih razlikovao po tome što igla više nije pratila tkaninu, već je išla gore-dolje, a tkaninu je trebalo pomicati rukom prema igli.
Prvotni strojevi su koštali između 100 dolara, što je u to vrijeme bio ogroman novac. No, Singer i Clark su putem svoje tvrtke I.M. Singer & Co. (kasnije Singer Manufacturing Company) stvorili model otplate za kupce. Prodavale su se zajedno sa željeznim, ukrašenim stolom za tkanine, a tek kasnije su dobile sanduke, po kojima su postale poznate.
Krojački monopol
Na jednoj od prvih “singerica” šije i 69-godišnja Julija Blažetić iz Lonjice. Ona njome kroji i stvara tradicionalne narodne nošnje, a svoj rad redovito pokazuje na manifestaciji “Kaj su jeli naši stari”. Vjeruje kako je stroj star 150 godina.
– Nigdje ne piše datum, koliko je stara, ali vjerujem da je jako, jako stara. Tko ju ima, vjerojatno negdje zabačena stoji, a mašina se jako lijepo upotrebljava. Može se na njoj svašta napraviti. Jako dobar, čvrsti štep ima. Čvrsto šiva. Stisne tkaninu čvrsto jednu uz drugu, objasnila je gospođa Julija.
“Singerice” su u svega dvije godine postojanja postale najpopularniji šivači stroj u Americi. Još dvije godine protekle su do svojevrsne svjetske premijere, na drugoj Svjetskoj izložbi, održanoj u Parizu 1855. godine. Desetu obljetnicu postojanja kompanije Singer obilježili su izvanredni poslovni rezultati. Prodaja u inozemstvu je bila veća nego u SAD-u, piše blog Denisov geo kutak.
Ekspanzija je bila tolika da su početkom 20. stoljeća “singerice” držale 80 posto ukupnog svjetskog tržišta šivaćih strojeva. Tvrtka se na vrijeme prilagodila novotarijama, poput izuma električne energije, pa su već 1891. godine izbacili prvi model na struju, iako su one pokretane nožnom pedalom i dalje bile još dugo u upotrebi. Danas je Singer tvrtka koja se bavi i dalje proizvodnjom šivaćih strojeva, ali i druge proizvode široke potrošnje. Danas je dio megakorporacije SVP Worldwide.
Kultni status
Na ovim prostorima “singerice” imaju kultni status. One su prvi masovno prodavan industrijski proizvod, a osim očuvanja tradicijske baštine, pogotovo nošnja, čime se Julija Blažetić i danas bavi, one su postale i dio tradicije. Naime, u razdoblju između dva rata, miraz bogatije udavače bio je nezamisliv bez šivaćeg stroja “Singer”.
Jasno, kompanija Singer je imala prodajna predstavništva u svim većim gradovima na Balkanu, a jedan od proizvodnih pogona bio je i u sjevernomakedonskom gradu Bitoli. U nas su “singerice” prepoznatljive po ogromnom drvenom sanduku, nalik niskom ormaru, unutar kojeg se nalazi pokretački mehanizam. Gotovo je bilo nezamislivo opremati dnevni boravak namještajem bez “singerice”.
Danas postoje mnoge modernije, praktičnije i manje verzije “singerice”. Stari strojevi su uglavnom rastavljeni, jer u mnogim kućanstvima sanduk sada služi doslovno kao ormar ili malo spremište. Rijetko tko šije, iako je to još uvijek isplativ posao.
– Ne treba nitko šivati gotovu odjeću, nje ima puno, ali uvijek treba nešto popraviti, skratiti, proširiti, pokrpati… Traperice potkratiti. To valjda svi imaju. Ne možeš kupiti odgovarajuću veličinu. Tu posla ima jako puno i stvarno mi je žao što nitko od mladih neće to raditi. Nezainteresirani su jako, a mogli bi si fin džeparac napraviti s tim, ali nitko to ne želi raditi, zaključila je Julija Blažetić.
