Trostruka baka Višnja: “Unuci? Da ne budem kao iz reklame, ali – neprocjenjivo”
“Velika je razlika između njih u godinama. Toni ima 16, Iva 12 i Dunja četiri. U tijeku sam i sa odgojem i s kuhanjem i spremanjem i izvanškolskim i vrtićkim aktivnostima. Baš su bili ovaj vikend kod mene. Sada moji putuju tjedan dana poslovno u Španjolsku pa ću biti s njih troje tjedan dana. Jako se veselim tomu.”
Mlada baka Višnja u mirovini uživa, najviše zahvaljujući unucima Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr
Umirovljenica Višnja ima 65 godina, udovica je koja živi sama, ali i trostruka baka. Nastoji stoga ne jaukati i misliti pozitivno. Preuzela je suprugovu mirovinu jer joj je, kada je išla u mirovinu, to bila bolja opcija, ali sada se premišlja, kaže nam, da uzme svoju. Bez pomoći djece, s ovim što ima ne bi mogla preživjeti mjesec. No, njezino pravo zadovoljstvo leži u tomu što ima dobru kći i zeta te troje unuka s kojima provodi puno vremena.
Za unuke uvijek ima i volje i vremena
“Meni ne fali ništa u smislu da sam žedna, gladna ili da nemam za režije, ali za nešto izvanredno nemam. Ne daj Bože da se nešto pokvari ili da trebam oličiti stan, mijenjati stolariju… Tu sam jadna i prejadna. Ali, mislim pozitivno. Znate što meni fali? Fali mi suprug, jer smo bili toliko drugo u braku. Svugdje si odjednom nepar u društvu. Fali mi novca da bi otišla u Zagreb u kino ili na neku predstavu. Prve godine mirovine sam si uzela pretplatu za umirovljenike pa sam to jedva progurala. Rijetko uspijem otići u kazalište. Zimska sezona grijanja mi je taman tolika koliko mi fali za ovakve stvari. Ali zato sam učlanjena u knjižnicu za 50 kuna godišnje. Čitaš što hoćeš po svom izboru. Dobro, ja se držim beletristike. Gledam i forenzičke serije s unucima” – priča nam gospođa Višnja iz Siska.
Kada upadne u neku situaciju, malo se zatvori, isplače i tuguje pa ide dalje. Jednostavno nije depresivni tip, kaže. U mirovini vremena ima, može si ga rasporediti kako hoće i raditi što želi. Naravno da sve boli, dodaje, ali hvala Bogu na zdravlju. A to što može, želi i uvijek stigne su – unuci.
“Unuci? Da ne budem kao iz reklame, ali doista – neprocjenjivo. Oni žive u Zagrebu i kad god treba ja odem i pomognem. Velika je razlika između njih u godinama. Toni ima 16, Iva 12 i Dunja četiri. U tijeku sam i sa odgojem i s kuhanjem i spremanjem i izvanškolskim i vrtićkim aktivnostima. Baš su bili ovaj vikend kod mene. Sada moji putuju tjedan dana poslovno u Španjolsku pa ću biti s njih troje tjedan dana. Jako se veselim tome” – priča nam umirovljenica Višnja.
Anegdote s bakom se pamte
U isto vrijeme pokazuje nam slike unuka na mobitelu. Redovne izvještaje od njih i o njima dobiva putem nekoliko društvenih mreža s kojima vješto barata. Ispričala nam je i jednu anegdotu.
Mobitel je pun fotografija unuka Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr
“Najmlađa unuka Dunja pita me već sada sjećam li se nekih naših zajedničkih trenutaka, čak i onih manje lijepih koji kasnije postanu anegdote za prepričavanje. Tako mi je jednom povraćala po noći. Gledali smo neki film pa je jela puno kokica i na to naranče i desilo se. Sad me često pita: ‘Baka, sjećaš se ti kako sam ja povraćala?’ Pa se tomu i nasmijemo… – kaže Višnja.
Priča nam kako unuk ide u Mioc i ima puno za učiti, jer je teška Gimnazija. Dok je fotografiramo kaže nam da nije fotogenična, ali da njezini unuci jesu. Mladost je lijepa pa starijoj unuci često kaže: „Znaš šta, moraš sada nositi najluđe i najkraće. Kada ako ne sada?” Ali, onda nije od toga, dodaje baka Višnja.
