Kako se mijenjala komunikacija unuka s bakama i djedovima u zadnjih 50 godina

Nove tehnologije promijenile su naše živote iz korijena. Samo unazad 10 godina svjedočili smo ubrzanju protoka informacija, brzom povezivanju cijelog svijeta i razvoju različitih oblika komunikacije. Zbog svega što se događa, ponekad je dobro osvrnuti se na ono što imamo danas, a što nam je prije bilo nezamislivo. Mi smo se odlučili prisjetiti načina na koji su djeca razgovarala sa svojim bakama i djedovima u doba kada nije svako kućanstvo imalo telefon i kada je ideja Facebooka bila nezamisliva.

Koliko ste bliski sa svojim unucima? Razmjenjujete li poruke s njima, jesu li vam prijatelji na Facebooku? Koliko često vam vaša kćer ili sin pošalju snimku malog unuka kako radi nešto neodoljivo slatko? Čujete li se s obitelji preko Skypea? Ako možete potvrdno odgovoriti na ova pitanja i dati svoje primjere, vi ste prava baka ili djed 21. stoljeća!

Prelistajte katalog

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Nove tehnologije omogućile su nam uključenost u odrastanje unuka, veću povezanost s njima i, prije svega, bliskost. No, današnje bake i djedovi ne mogu reći da su imali takve odnose sa svojim bakama i djedovima.

Pričali smo s umirovljenicom Gordanom koja nam je ispričala kako je ona komunicirala s bakom i djedom kad je bila mala te na koji način ona danas komunicira sa svojim unucima. Opisala nam je svoje odrastanje krajem 1960-ih.

1960-ih sve smo si govorili uživo

– Mi smo bili velika obitelj i živjeli smo u gradu. Bake i djedovi s obje strane su u to vrijeme živjeli na selu, a mi smo kao klinci kod njih provodili ljeta i zime. Uvijek smo se veselili tome jer smo tamo imali određenu slobodu, igrali smo se sa životinjama i cijelo vrijeme trčali po livadama i penjali se po drveću, opisala nam je Gordana.

Govori kako krajem 1960-ih još nisu imali telefon i sva komunikacija s drugim ljudima je uvijek bila uživo, a imali su jako dobre odnose sa susjedima u tadašnjem kvartu.

– Mama je bila domaćica, a tata je bio strojovođa. Oni su bili u dobrim odnosima sa svećenikom, koji je tada imao telefon, pa bi kod njega išli zvati baku na selo. Ali ni baka tada nije imala telefon, nego je moj tata zvao njenog susjeda koji bi joj prenio neku poruku, ako baka nije bila tamo da se javi, prisjeća se Gordana.

Gordana nam je rekla kako su se preko telefona tada prenosile neke bitne informacije, kao informacija da je njezina mama trudna ili nešto slično. Informaciju da neko dijete ima kozice, ili bilo koja informacija koja bi zabrinula baku, jednostavno se ne bi prenijela. Isto tako, djeca su s bakom komunicirala isključivo preko pisama.

Svakih mjesec dana – novo pismo

– Znalo se tko može razgovarati s bakom, a to nismo bili mi, djeca. Mi smo baki pisali pisma koja smo slali poštom ili bi joj tata odnio kada bi vozio vlak. U tim pismima smo pisali neke svoje dječje stvari, kako nam je u školi ili koju novu igru smo izmislili. Svako od nas bi napisao nekoliko rečenica, a za one koji nisu znali pisati, to su radila starija djeca. Nakon što bismo poslali pismo, čekali bismo oko mjesec dana dok ne bi dobili odgovor od bake, i tako u krug. Tada su informacije puno sporije putovale, skoro kao ljudi, a ne kao danas preko A1 mreže kada je dovoljna sekunda da se poruka pošalje, govori nam Gordana.

Pitali smo Gordanu kako sada gleda na tu komunikaciju sa svojom bakom i bi li mogla takav odnos imati danas sa svojim unucima.

– Danas je sigurno jednostavnije. Bilo je jednostavnije i mojim kćerkama koje su odrastale u 1990-ima, kada su samo telefonirale s bakama nekoliko puta tjedno. Sjećam se da je najmlađa kćer svaki dan nakon škole zvala svoju baku i pričala joj što je taj dan naučila u školi. Ponekad bih se i naljutila kad bi mi nabila račun za telefon, jer su tada fiksni pozivi bili puno skuplji nego danas. Ipak lijepo je da su razgovarale i na taj se način povezivale. Mislim da je potrebno da se bake i djedovi čuju sa svojim unucima, to je ipak neka posebna vrsta odnosa. Drago mi je da danas možemo biti bliži zbog toga, govori nam Gordana.

Danas se prvi koraci snimaju i odmah prosljeđuju

Gordana ima tri unuka i jednu unuku. Oni su još mali i nemaju svoje mobitele, ali, govori nam Gordana, znaju se služiti tabletima.

– S unucima nemam direktnu komunikaciju preko telefona ili mobitela, ali redovno dobivam snimke i fotografije na WhatsApp na kojima unuci rade nešto smiješno, govore svoje prve riječi ili se sanjkaju. Imam dobru povezanost i dovoljno megabajta na svom A1 računu pa te snimke mogu dobiti i pogledati u svako doba dana, gdje god se nalazila. To me uvijek obraduje pa to brzo podijelim sa suprugom i drugim kćerima. Tako i ja kad ih čuvam svašta slikam i snimam i šaljem svojoj djeci ili objavljujem na svojem Facebooku. Volim promatrati te fotografije i snimke i gledati ih kako odrastaju, za kraj nam je rekla Gordana.

Više o ovoj ponudi možete saznati na ovoj poveznici.

_________________________________________________________________________

Tekst je nastao u suradnji native studije portala mirovina.hr i A1 Hrvatska